O hidroelektranama, rijekama, sedri, fitoplanktonu i budućnosti

Ako želite saznati kako funkcionira priroda, mi u njoj i kakva nam je sudbina pročitajte ovo! Izgubit ćete nekoliko minuta, a spasit ćete sebe…

Stalno slušamo kako neki tamo ljudi ne žele neke elektrane na tamo nekim rijekama?! Glupi, pa prosvjeduju…ne znaju što čine!?

Vidite, prije nema tome toliko godina novigradski ribari iz zadarskog zaleđa bavili su se uspješno ribarstvom. Lovili su u Novigradskom moru velike količine plave ribe. Uglavnom manjih tuna, srdele i inćuna. Imali su nekoliko brodova koji bi svakodnevno isplovljavali na pošte svega milju-dvije od svog mjesta Novigrada. Bilo je ribe, bilo je računice…

Novigradski ribari su i danas poznati po svojoj, doduše obezglavljenoj, floti. Dijelom je domovinski rat učinio svoje, ali nije nas to toliko ranilo, obnovili smo flotu, koliko činjenica da u tom moru nema NIŠTA! Pa gdje je ta silna riba koja se na tone lovila, a sad se mora potegnuti na nerentabilne pošte vanjskih otoka Molata i Dugog?!

Izlovili su? Nisu! Kaže stara poslovica da nemoš more izlovit ni Boga izmolit…

Ha?! Šta mislite? Napravili su reverzibilnu hidroelektranu na Zrmanji! To je uzgred rečeno jedan jako glup sistem koji troši više enegije za pumpanje vode u jezero Štikada kraj Gračaca nego što proizvede. U čemu je caka? Caka je u pogonjenju u vršnim opterećenjima sustava. Ajd, to i ima neke logike.

Ali kakve to veze ima sa ribom u moru? He, fitoplankton je onaj organizam koji pomoću kalcita radi marljivo sedrene barijere u kraškim rijekama poput Omble, Cetine, Krke, Zrmanje… U sedrenim naslagama rađa se čitav jedan novi svijet koji opetovano hrani floru i sitnu faunu na rijeci. Tim organizmima još na ušću se hrani čitav niz riba i stvara hranidbeni lanac za plavu ribu, prvenstveno srdelu s kojom se hrani tuna, a tunom njen prirodni neprijatelj morski pas. Tu su još i predatori poput brancina, orade itd.

Izgradnjom elektrane taj prirodni sustav se poremetio i danas imamo problem, a u moru nemamo ništa! Čak je išlo do tud da je taj poremećaj uz nekontrolirano kočarenje u podvelebitskom kanalu doveo do kroničnog nedostatka škampa i velikog mola.

Sedre se izgrađuju milijunima godina, a uruše se u trenu. Velika tragedija nas je zadesila kada je 18. kolovoza 2001. sedra na Velikom slapu doslovce zatrpala našeg prijatelja i velikog zaljubljenika u prirodu i Zrmanju, Mladena Sinovčića. On je prvi nakon rata počeo voditi ozbiljnu brigu o Zrmanji utirući put novim naraštajima. Samo Njemu u spomen dužni smo čuvati prirodu od propasti!

Zrmanju sam pregazio uzvodno i nizvodno, na vrilu i na ušću, sve njene pritoke i njenu divljinu probao. Impresivne su te naše rijeke. Preimpresivne da bi dozvolili nekontrolirane manipulacije u prostoru. Jer te rijeke su ŽIVOT! Život jednog mora. Jadranskog. Našeg.

Da li je sada jasnije zašto tamo neki ljudi na tamo nekoj rijeci prosvjeduju za tamo neku budućnost?

Za učinjeno povratka nema! Za sutra… novi dan i nova nada.

Iskoristimo sutra! Već danas…

Marin Vanjak