Kuhanje u doba korone

*ovaj tekst posvećen je svim prijateljima koji brinu da su nam špajza, frižider i ruski frižider cijelo vrijeme puni. bez njih ništa od ovog kulinarskog naklapanja. falain!*

Otišao je jednoga dana, tiho i polako… Ustvari da. Očekivala sam da će to izgledati drugačije. Drugačije od dosad preboljenih viroza, kad ti se napuni nos pa nakon nekog vremena ne osjećaš okus hrane. Kako je kod korone navodno gubitak njuha uzrokovan neurološki, očekivala sam nagli prijelaz. Imaš, pa nemaš. No, stvar se razvijala kroz par dana. Moj najizraženiji simptom od početka je bio suhoća sluznice nosa i sinusa, što je napredovalo u neki čudan osjećaj koji bih ja (a i još neki koji su prebolili) opisala kao „netko mi je nalio betona u sinuse“ ili pošmirglao unutrašnjost dišnih puteva. To je trajalo danima dok jedan dan nije prešlo u modificiranje okusa i mirisa stvari koje jedeš. Sve je odjednom dobila bizarno-gadni-metalni okus, a neki prirodni sirupi koje uzimam došli su na next level odvratnosti. Srećom, ta faza je trajala samo jedan dan. Nakon toga njuh, pa time i okus naočigled odlazi. Benchmark su mi bile dvije vrlo mirišljave stvari koje imam doma, serum od smilja, i naravno, kava, oboje iznimno intenzivnog mirisa. Sada ih naslućujem u daljini, jer moj mozak vjerojatno još uvijek pamti informaciju kako su nekad mirisali. Recimo da imam 10% uobičajenog okusamirisa. Ne, to je bilo jučer, danas sam na 0. Za primjer, dosta sam se maločas namučila da razlučim da li su u tamnoj šalici (pa boja nije bila od pomoći) ostatak dječjeg voćnog čaja ili crne kave.

O dosta stvari vezano za gubitak njuha čovjek ne razmišlja.

Vjerojatno vam mnoge od njih nisu pale napamet. Ja ne spadam u one koji se u kuhanju puno oslanjaju na recepte ili čvrste okvire, više na filing (kao i inače u životu). Tako kad sam neki dan u pećnicu ubacila ribe, pukom srećom sam se sjetila pogledati jesu li pečene, jer naravno, nisam uopće osjetila njihov miris u kuhinji. Nikad ih bolje nisam spekla! Bar mislim, jer okus više uopće nisam osjetila. Lažem, i dalje osjetim osnovne okuse čiji se okusni pupoljci nalaze na jeziku. I dalje mogu raspoznati je li jelo slatko, slano, gorko ili ljuto. Međutim, to je to. Lažni osjećaj da još koliko toliko imaš kontrolu nad svojim životom. Napu palim reda radi, nije da ću osjetiti miris prženog ulja, zapečenih palačinki ili dinstanog luka (pa je baš prava prilika kuhati “smrdljiva jela”. Or not.)! Prijatelji zovu, pitaju trebaju li skuhati i donijeti pred vrata ručak. Kolikogod je ta ideja divna, i dođe nam toplo oko srca, sa žalošću zaključujemo da naprosto nema smisla da potroše svoje vrijeme i divne namirnice na naše obamrle živčane završetke. S druge strane, imate li doma neka vina za koje znate da nisu bogznašto, a malo se želite omamiti, sada je vrijeme da ih utilizirate na sveopće dobro.

Što preostaje?

I tu se sad postavlja filozofsko pitanje, na kojeg svaki korona bolesnik mora odgovoriti sam za sebe: koliko ima smisla nakuhavati obilato, ukusno, s pažnjom prema začinima i kulinarskim tehnikama? Provoditi par sati nad štednjakom kao što red nalaže, ili smandrljati nešto jednostavnije tek toliko da se jede? Da ostavim onu hobotnicu u frizeru za neka bolja vremena, a obitelj počnem hraniti čokolinom i bezukusnim zobenim kašama? Možda je sad pravi (i jedini mogući!) trenutak za bezglutensku, bezugljikohidratnu, bezmliječnu, bez-sve dijetu, kada je ionako potpuno svejedno što stavljate u usta? Ili nije? Zašto, o zašto se predamnom nalazi prekrasna kuhana koštana moždina i divan duboki temeljac od kostiju, a meni miriše poput vode? Moje oči i duša i dalje se vesele pri pogledu na takvo što, ali na tim “organima” sve i staje.

Odgovor na ova pitanja nešto jednostavniji ako imate članove obitelji koji još uvijek posjeduju sva svoja osjetila. Zarad njih svakako trebate nastaviti kao da se ništa ne događa, oslanjajući se na svoje bogato prethodno iskustvo u začinjavanju i kuhanju. To je jedino što vam preostaje! Ti članovi također su vrlo korisni kada trebate provjeriti da li se nešto iz frižidera slučajno pokvarilo, neki namaz ili mliječni proizvod koji su već neko vrijeme otvoreni. Ako u međuvremenu zarazite i te članove, naći ćete se baš u nebranom grožđu!

Apetit je u koroni neporemećen, barem u našem kućanstvu. Opere vas glad, pa se nabrusite na nešto; sad ću si pojesti malo špeka i luka, prava je prilika da svi smrdimo jedni drugima, a da ne smrdimo! Štanga, špek i luk, dođe vam isto kao da žvačete industrijsku salamu ili pseće grickalice.

Posebno je bizarno odlučiti u kojem trenu si sit. Kao da jedeš više reda radi, da riješiš tu glad. Nekako nema onog osjećaja zadovoljstva nakon pojedenog ukusnog obroka.

Jedino što preostaje su teksture. Vrlo jasno razabirem teksturu hrskavog luka ili kiselog krastavca. Hrskanje pohanog oslića pjesma je mom gluhom nepcu, a još uvijek mogu raspravljati o ispravnosti teksture humusa kao i njegovoj gustoći. Bakalar na bijelo, krasne gustoće i masnoće i dalje mora biti vrhunski, kao i gnjecava burrata!

A sad, hoću li presoliti juhu, presušiti ribu, staviti previše začina u chilli con carne… na kraju krajeva, tko će uopće znati?! Ili da jednostavno stavim nasumične namirnice u mikser i poslužim kao smoothie, kao što predlaže tinejdžer? Probat ću izdržati još par dana nakuhavajuć’ prije nego zaključim da to ništa nema smisla.

p.s. Skoro zaboravih najbitnije. Kažu da je s koronom gubitak njuha privremen. Nekima se vrati nakon desetak dana, a nekima trebaju mjeseci. Pomisao da bi ovo moglo biti trajno stanje, nepodnošljiva je, pa ću živjeti u uvjerenju da će mi se njuh vratiti prije nego kasnije. Cijenit ću svaki, pa i najgori smrad koji mi uđe kroz nosnice!

*disklejmer. Čini se, nakon tjedan dana kojekakvih simptoma, da će naša obitelj ovu boleštinu proći relativno lagano. Nije da nije bilo gadnih trenutaka, i nije da lebdimo po kući kao da nam nije ništa. Je, gadno je, ali kako sama bolest ima neke ups&downs, kada su ups, kod nas je tako da se bez problema može ustati iz kreveta  i skuhati. Kada su downs, onda se nadaš da neće dugo potrajati. Čini se da ćemo imati sreće i proći bez komplikacija. Ovim light tekstom ne mislim umanjiti ozbiljnost bolesti koju ne bih preporučila za isprobati.  Svejedno, veselim se danima kada ćemo moći zajedno jesti, piti i veseliti se na hrpi, za istim stolom, cjelokupnog njuha, sluha i vida.