Upoznajte gđu Anino Povrće

Svi oni koji žive u Rijeci ili okolici vjerojatno su upoznati s Aninim povrćem, a i doslovno, njome kao vrtlarkom, predavačicom, susjedom, kuharicom, građankom, u isto vrijeme seljankom. Njima bi moglo bi biti zanimljivo doznati više o tome kako se odlučila na ovakav (poslovni) pothvat. Tekst je također pogodan i za sve one koji su bar jednom u životu rekli/pomislili “Od*ebat ću sve, i ići čuvati ovce na Velebit/uzgajati svoje povrće/vratiti se u dodir s prirodom”. Čitaj pozorno!

Postanak.

Kako si odučila postati “Anino povrće”? Što je prelomilo tu odluku, što se sve moralo poklopiti, ili prelomiti, s obzirom da nisi, slutim, iz ruralnog okruženja i nisi tada živjela na selu?

Sad kad pogledam unazad, bila je to stvarno hrabra odluka. Taman sam se vratila s magisterija iz Budimpešte, upisala doktorat na riječkoj filozofiji i dobila sam poziciju na projektu na Filozofskom fakultetu, na matičnom Odsjeku za kulturalne studije, gdje sam neko vrijeme i bila asistentica na zamjeni. Taman negdje u Budimpešti sam se počela zanimati za hranu i problematiku uzgoja i konzumacije hrane. Počeo me zanimati i sam uzgoj hrane, nisam imala pojma o tome. Doduše, moja baba je uvijek imala povrće u našem vrtu, znala sam što je vrt i uvijek smo imali salatu, peršin i slično iz vlastitog vrta, ali to je to, ja sam urbano dijete asfalta.

Našla sam jednu staru gospođu, tada je imala 92 godine, u Bribiru i postala sam njen šegrt. Vikendima sam odlazila njoj, nosila sam joj potrepštine, ona je živjela na vrhu Bribira, sama. I onda smo zajedno vrtlarile, ja sam obavljala fizički zahtjevnije poslove, a ona je nesebično dijelila svoje znanje sa mnom.  A ona sama je imala predivan vrt, biodinamikom se bavila preko 20 godina. Tako smo nas dvije skupa vrtlarile, to su bili moji prvi koraci. I počela sam kuhati s njom, najfinija hrana koju sam ikad probala je bila njena. Saznala sam da je to bio makrobiotički pristup kuhanju. Zaljubila sam se u te okuse i taj pristup hrani. Malo po malo sam počela uzgajati povrće u vrtu moje babe, kad mi je postao premali, odlučila sam „izrentati“ jedan veći vrt. Jako mi se svidjela ta konkretnost rada na zemlji, rezultati koji se vide i koji su jasni, taj proces od uzgoja presadnice do povrća koji jedem. I nekako sam odlučila da je to „to“.

Hoćeš reći, zamijenila si teoriju s praksom, znanost s empirijom?

Puno je priče o tome kako je svijet u katastrofalnom stanju, sama sam završila kulturalne studije, interdisciplinarni pristup koji se bavi analizom kulture i društva, tu je riječ o politički „naoštenoj“ kritici društva i društvene nepravde. Da, ja sam u jednom trenutku odlučila da mi je sama teorija nedovoljna. Činilo mi se površna pozicija teoretiziranja o hrani iz udobnosti fotelje. I odlučila sam uroniti u taj svijet povrća kompletno. Možda ne mogu mijenjati svijet ali mogu mijenjati svoj mali mikro-kozmos. Mijenjam svoj  mali mikro-kozmos svojim direktnim akcijama. I dalje sam jednom nogom u teoriji – pišem doktorsku disertaciju na temu filozofije hrane, zanima me problematika uzgoja i konzumacije hrane, a drugom nogom sam u praksi i bavim se uzgojem i prodajom vlastitog povrća. Mislim da teorija ne ide bez prakse, a i obrnuto, teorijski okvir je jednako važan kao i praktičan dio.

Kako ti vrtlariš? Kako ti kuhaš? (p.s. dopušteno je reklamiranje svih tvojih aktivnosti i proizvoda)

Prošla sam masu edukacija, progutala tonu knjiga i moje vrtlarenje je sinteza svega naučenoga i iskustvenoga. Vrtlarim po biodinamičkim principima Alexa Podolinskog, znači isključivo prirodan uzgoj koji se temelji na humusu, biljnim pripravcima, gnojnicama i čajevima, poštivanju plodoreda i sezone i njenih ritmova. Prirodan pristup bez upotrebe pesticida i mineralnih gnojiva.

Što se hrane tiče, živimo u hektičnom vremenu terora „zdravog života“ kad smo svi izbombardirani kontradiktornim informacijama u medijima i živimo pod terorom sintagme „istraživanja su pokazala“. Ljudi više ne znaju što jesti i kako pripremiti hranu jer se trendovi strahovito brzo mijenjaju i hrana je postala jedna velika industrija. Mene zanima cjelovita, neprerađena hrana i povrće koje nije uzgojeno na pesticidima, a takvu hranu i kuham. Poštujem sezone, kuham sezonske namirnice, a i samo kuhanje prilagođavam sezoni. Održavam radionice vrtlarenja i kuhanja na kojima ljudima pokušavam približiti taj način uzgoja hrane i pripreme hrane. Kako uključiti cjelovite namirnice, cjelovite žitarice, kako adekvatno pripremiti mahunarke, kako uključiti i pripremiti što više povrća u prehranu, kako planirati obroke i kuhanje. A opet, da je opušteno i na kraju krajeva, da je ta hrana i fina. Jer okus je jednako važan kao i porijeklo i način uzgoja. Rasporede održavanja radionica i tečajeva redovito objavljujem na svojoj web stranici i na Fejzbuku što je isto jedan dobrodošao alat u komunikaciji s ljudima gdje vodim svojevrsni vrtni dnevnik i na taj su način ljudi uvijek informirani o aktualnim događajima u vrtu.

Što je najteže u novom lajfstajlu? Što si najbolnije morala naučiti na vlastitim leđima?

„Anino povrće“ činimo moj partner Boris i ja. I zapravo najteži je taj početak koji traži konstantno ulaganje energije i novaca, a ne vidiš rezultate. Taj početna faza u kojoj moraš ići na čistu vjeru i mišiće jer se taj ulog energije počinje osjećati tek kasnije. Meni je to najteži dio. Evo, nama je ovo treća godine i sad se polako uloženo počinje vraćati. Boris se bavi završnim radovima u građevini; adaptacijama, ima svoju malu firmu i taj posao nas hrani i s tim poslom pokrećemo moj posao. Kad ja imam vremena zimi, a njemu treba pomoć na gradilištu, radim s njim, a kad meni treba uletiti u vrtu, on je uvijek tu. Treba strpljenja i konstantnog ulaganja, kako energije, tako i novaca, malo po malo. Vrtovi su me naučili strpljenju i nepreskakanju koraka, korak po korak. Sad smo u fazi kad smo iskrčili put, sad ga treba dobro utabati i dizati kvalitetu rada. Idući korak će nam biti plastenici da možemo produžiti sezonu kulturama koje vole hladnije vrijeme. Još jedna možda teška stvar je činjenica da uzgajamo sve na prirodan način što znači da je rizik puno veći. Ove godine mi je nekoliko dana sparine kompletno pokosilo tikvice. I to su rizici na koje moramo biti spremni i prihvatiti ih. Ovisimo i prirodi i vremenski uvjeti diktiraju sve. Ovo je spor proces učenja jer poštuješ sezonu i vrijeme, stvari koje skužim jedne godine mogu korigirati i implementirati tek iduće godine. Ovo je težak fizički posao i kad je sezona, od jutra do mraka sam u vrtu, fizički sve radim sama, od sjemena,proizvodnje presadnica do obrade zemlje kopačicom, sadnje, sijanja, njege pa do finalnog dijela – prodaje. Počinješ promatrati svoje tijelo na drugačiji način jer zapravo živiš od njega.

Ali isto tako vidjeti proizvode svog rada je neprocjenjiv osjećaj i zbog toga se sve isplati. Jesti hranu koju uzgojiš vlastitim rukama i dijeliti to sa svojom neposrednom okolinom je fantastičan osjećaj.

S koliko hektara (ok, ne pretjerujmo, metara kvadratnih) se od povrtlarstva može živjeti? Kako to sve funkcionira u hrvatskom hranidbenom lancu, tko sve prodaje tvoje proizvode? Tko ih kupuje? Jesu li to isti koji dolaze na radionice? Čini li ti se da ih hrana zanima jer je in, ili ih je strah ili se ljudi zaista pokušavaju “vratiti korjenima”?

Mi imamo 2000 kvadrata zemlje na kojem uzgajamo sezonsko povrće. Znači, ja sama kontroliram cijeli proces, od sjemena do prodaje. Zasad sve stižem sama. Mi ovdje u Primorju ne baratamo hektarima već vrtovima i zapravo su mi uzor nonice koje su nekad svoje povrće iz svojih vrtova prodavale na riječkoj placi. Mi ove godine surađujemo s „Mini mljekarom Veronika“ na Matuljima koja prodaje naše povrće i odlično nam ide, ne mogu dovoljno proizvesti koliki je interes. Ljudi kuže razliku u okusu i kvaliteti. Moji pomidori su stare sorte pomidora s „okusom djetinjstva“ i to se osjeti. Iduće godine, uz prodaju u „Veronici“, planiramo na riječkoj placi uzeti štand. Iskreno, ja sam zadovoljna prodajom i novcima koji se vraćaju. Proizvode kupuju i ljudi koji dolaze na radionice ali zapravo tko god proba, vraća se po još. Povrća imam koliko imam, nemam neograničene kapacitete, imam vrsta koliko imam, kad nečeg nestane, nestane, kad mi nešto pokose gljivice kao na primjer ovo ljeto tikvice, nema ih više. Ljudi kuže da smo vjerodostojni, da ne muljamo i to im se sviđa. Razvijamo odnos povjerenja s njima. Dobrodošli su u naš vrt. Planiramo od iduće sezone imati „otvorene vrata“ u vrtu kako bismo kupce upoznali s procesom uzgoja povrća kako bismo odgovorili na sva njihova pitanja i kako bi oni znali od kuda stiže njihovo povrće. Isto tako, sviđa im se činjenica da je maksimalno lokalno uzgojeno, doslovno, ujutro poberem ono što jedu za ručak. Sve više se razmišlja o tome kako je hrana uzgojena i od kud je došla. Masa njih se zaista želi „vratiti korijenima“ i dolaze na radionice vrtlarenja i pokušavaju zasaditi barem važ bosiljka na prozoru. A naravno, s druge strane, hrana je postala industrija pa je „organsko, bio, eko“  trenutno i veliki trend. Ali većinu mojih kupaca privlači taj okus i visoka kvaliteta povrća jer većina povrća trećerazredne kvalitete koja se uvozi je živi stiropor bez okusa, mirisa i nutrijenata.

Što vrtlari rade zimi?

Tu kod nas u Primorju, ako ne počnu „riječki monsuni“, može se raditi do dugo u jesen. Također, osim prodaje, uvijek ima posla oko čišćenja, pripreme zemlje za iduću sezonu. Isto tako, sabirem vlastite bilješke i planiram iduću sezonu obzirom na iskustvo ove. A ako kiša dozvoli, može se i jako rano krenuti sa sijanjem u rano proljeće. Tako da većinu godine sam na zemlji, a onih nekoliko mjeseci zimine održavam radionice i tečajeve kuhanja, pišem doktorsku disertaciju na temu prehrane, a kad zatreba, s Borisom sam na gradilištu, pituram stolariju 😉

Što možeš reći svim onim hipsterima koji bi preselili na selo, pobjegli od buke života i živjeli prirodno, “uzgajajuć povrće”?

Ovisi da li od toga želiš živjeti ili pak živiš na tuđi račun, a u vrtu se želiš „pronaći“. Ako od toga zaista želiš živjeti, rekla bih im da je to je težak fizički posao. Vrt i ja smo ovisni jedan o drugome. Nema godišnjeg, nema poštede kad ti se „ne da“. Biljke zahtijevaju konstantno maženje, brigu, zalijevanje, rad, disciplinu i odgovornost.  Često se taj „povratak prirodi“ romantizira. To nije „sloboda“ u klasičnom smislu „bijega od grada“  pa ću malo isčilati na zemlji. Hoćeš ako računaš na neko zaleđe pa si možeš to dozvoliti. Ako stvarno želiš uzgajati hranu i od toga živjeti, iz mog iskustva, to je stvar kontinuiranog rada u tempu koji ti nameće sam vrt. S druge strane jest „sloboda“ u smislu da ovisiš o sebi i svom radu, koliko uložiš, toliko ti se vraća. Ništa se ne „dobiva“, sve dolazi kao posljedica uloženog rada. „Slobodan“ si jer doslovno ovisiš o sebi, nema šefa unutar strukture koja će ti dati plaću neovisno o tome koliko radiš. Ako si spreman na tu vrstu odgovornosti, ovo je najdivniji „posao“ na svijetu i jako je zahvalan jer vidiš konkretne proizvode svog rada.

Ključne riječi: hipsteri Rijeka vrt zdravi život