Veličanstvena večer “Pod Zidom” pokazala je svu raskoš arhivskih…

Tijekom te ugodne ali duge večere, Morana i ja bile smo se kladile kakav će naslov, tijekom iste te večeri, da bi opisao ovo druženje, složiti jedan daleko razvikaniji portal od našeg. Nismo pogodile (iako smo bile tu negdje), pa rek’o, da ne propadne naslov baš skroz. Jer ono u čemu smo imali priliku uživati na prezentacijskoj šetnji Matoševićevim podrumom zaista ne spada u svakodnevna iskustva. Bila je to zaigrana kombinacija mladih, mlađahnih, donekle spremnih vina i već davno otpisanih staraca, kad bi se mnoge pitalo. Ne i Ivicu.

Možda ste primijetili onaj dr. ispred njegova imena, koji označava da se nekad bavio znanošću u toj mjeri da je dospio i doktorirati. E, pa iako se znanstvenik Matošević možda već odavno  bavi znanošću samo u vinogradu, a ne i na papiru, taj znanstveni duh zaslužan je za nekoliko stotina, a možda i tisuća boca u podrumu “na promatranju”. Baš tom znanstvenom duhu možemo danas zahvaliti što se imamo priliku čuditi, ali i uživati u vinima koja dolaze iz inoxa iz ranih dvijetisućitih godina, i, prema mnogim uzusima, nisu trebala preživjeti do danas. Pa, hvala empirijskom znanstvenom pristupu dr. Matoševića (nemojte mu spojlati i obavijestiti ga da je Zemlja u međuvremenu postala ravna…).

Restoran Pod Zidom se pak etablirao kao mjesto koje rado spaja vinare i kreacije svojih kuhara, bez obzira na to što se kuhari povremeno mijenjaju. Kontinuitet i stil koje Pod Zidom održava prepoznatljivi su. Tako smo ovaj put vina Matošević spajali s idejama (prilično) mladog kuhara Jurice Jantoleka. (Btw. fascinantno je koliko su mlade generacije kuhara drugačije, i spremne za svoju ulogu ispred publike jednako kao i  onu u kuhinji).

Kroz šest sljedova hrane i vina prošetali smo kroz vinariju Matošević danas i nekad, a i kroz kuhinju chefa Jantoleka; od bijele ribe i sipe do janjeta i telića (palamida nam je djelovala  nekako nezgrapno u inače vrlo skladno ugođenom jelovniku). Neke stvari su nas oduševile, poput tartara od bijele ribe na čipsu od riže ili gulaša od sipe s njokima koji je bio lagana i mekna interpretacija tog, ustvari, teškog jela. Prezentacija i okusi, čista petica!

Zabavni moment bio je usporedba dvaju vinskih sestara; iz inoxa (navojni čep) Aura (2018.), iz drveta Grimalda (2017.) – isti omjeri sorti u kupaži (45% chardonnay, 45% malvazija, 10% sauvignon), različit tretman. Kao sestre blizanke koje ste odvojili pri rođenju, samo od jedne imate puno veća očekivanja, koja će ona, nesumnjivo, opravdati. Nakon dvije mladojke, dvije gospođe u najboljim godinama, Millenium Anima iz 2000. (chardonnay) i Alba Robinia 2006. (malvazija iz akacije). Za tzv. robinju još je i bilo očekivati da će dugo poživjeti, ali je zato Anima (moj favorit večeri) nakon 19 godina ispala čudo u čaši. Stabilna, izbalansirana, prepuna aroma, bogata, slojevita, kremasta, divna. Pričamo o chardonnayu iz inoksa, koji nije imao velikih pretenzija u životu. Prva reakcija na kušanje bila je “dječji vrtić šarenila”. Takvim ću to vino i zapamtiti. Uz teleći file, savršeno spravljeni pire krumpir i špinat, ovo je kombinacija koju biste poželjeli uživati baš svake nedjelje za obiteljskim ručkom.

Nažalost, naša želja da usvojimo koji karton ovog sjajnog vina ostat će neuslišana, ostalo je možda još par butelja. Jednako tako nećete se moći dokopati malvazija iz 2000., 2001., i 2002. koje je Ivica rastakao “ispod stola”, kao još avangardniji eksperiment. Malvazije iz inoksa koje su preživjele 18, 19 godina! Iako su se dobro držale (u 2000. sam pronašla buzaru, kamenice i mango, kam on!), nakon otvaranja one relativno brzo padaju. Kako god, činjenica da je jedna “obična” malvazija iz inoksa preživjela toliko dugo i na tako zadovoljavajući način vrlo je bitna. Znanosti radi.

No, znanost na stranu, druženje Pod Zidom bilo je vrlo ugodno uz izmjene kratkih priča Ivice Matoševića o vinima i opise jela chefa Jantoleka, antikne malvazije ispod pulta i u društvu dvoje lovaca. Dok nas je Dean Kotiga poučio značenjima imena dvaju novootvorenih zagrebačkih restorana (Nav i Hanami), Ivičina partnerica Đurđica našla je priličan gušt u tome da pouči njega etapama Ironmana (prvo 3.8 km plivanja, potom 180 km bicikliranja i 42 km trčanja, sve u jednom šusu ako slučajno niste znali). U sitne smo sate stoga završavali slatkim, fortificiranim vinom, Iron witch, portom iz Grimalde, posvetom Đurđici Orepić, Ivičinoj i hrvatskoj Ironwoman (o kojoj postoji baš inspirativan dokumentarac).

Iako smo večer započeli, a ne završili pjenušcem, nepravedno bi ga bilo izostaviti, jer od interne zezancije, kao vino napravljeno za 18 godina vinarije (berba 2012.) i konzumaciju među prijateljima, prometnuo se taj Barely Legal (sada već 21) u jako pitak, ali i karakteran klasični pjenušac (odležan 36 mjeseci na kvascima). U ozbiljnoj punoljetnosti, vinarija i vinar Matošević mogu se slobodno prepustiti neobuzdanom eksperimentiranju, jer želimo kušati još uradaka koji će izazivati ustaljene konvencije i zloguka predviđanja. Neka se igre nastave…

Ključne riječi: Istra Ivica Matošević malvazija Pod Zidom