Kada neće brdo Čučkovićima….

Poznata je već u virtualnom svijetu društvenih mreža ta urbana legenda o braći Čučković. Nisu oni nikakvi nogometaši, modni dizajneri, vjerski fanatici ili reketari koji najlakše stječu internetsku slavu u Hrvata. O običnoj dvojici mesara se radi. Čime je jedno, reklo bi se, neglamurozno zanimanje moglo pobuditi takvo zanimanje publike,  možda će se dati naslutiti iz redaka koji slijede.

Prije mnogo mnogo godina (iza sedam mora i sedam gora), izvjesna Marinela Prodan, poznatija i kao ENO-GASTRO-MAMA dojavila je timu kodnog imena Taste of Croatia, o ne sasvim uobičajenoj mesnici o kojoj je čula sjajne stvari. Obećala je istražiti na terenu i podnijeti izvještaj za par dana, a za to vrijeme mi smo guglali tj. čačkali po Fejsu. Na naše iznenađenje, na njihovoj, tada još ne pretjerano razvikanoj Facebook stranici našli smo seriju upravo umjetničkih fotografija „iz radnog dana običnog mesara“. Odmah je postalo jasno da barem jedan brat iznimno uspješno barata #instagram #filterima, dok su obojica skloni šali, parafraziranju i meta referenciranju, kao i poziranju u raznim kutevima mesnice. Ostalo je legenda.

Svakodnevni treninzi su bitni!

Nedugo nakon, braća Čučković ispadali su kao iz paštete sa stranica svih časopisa o hrani i piću, popularnih portala, blogova, a napose društvenih kanala grupacije Taste of Croatia (jednostavno si nismo mogli pomoći). Ono što je već ionako iziritiranu publiku (“Ma jesu to opet oni Čučkovići?! Šta ne postoji niti jedan drugi dobar mesar?!”) moralo dodatno zasmetati jest da – dotični žive u Rijeci (preciznije, na Viškovu). Najradoznalijima stoga nije bilo druge doli poduzimati ekspedicije različite zahtjevnosti i dužine trajanja kako bi se dočepali tog hrama mesa, stisnuli majstorima ruku, uslikali se (i okačili na fejs), ali još bitnije – provjerili izgleda li to meso dobro samo na fotografijama ili ima smisla i na tanjuru?

Kako je svima u ovoj zemlji poznato, Rijeka je (kao i sve što leži iza Učke) nepredvidljiva divljina u kojoj obitavaju čudaci i devijanti lukavo zamaskirani kao obični Hrvati. Stoga smo, nakon njihovih uzastopnih ljubaznih poziva da ih grupno obiđemo u centrali, zaključili da će braća morati doći do nas, u centralnu civilizaciju. Ulogu domaćina rado su preuzeli Jelena Nikolić s Tavana i Ivan Vrban – eNOgAStrObRUtaL

Sretni događaj zbio se krajem studenog, taman kao uvod u božićne svečanosti. Bez posebne opterećenosti sparivanjima i otkrivanjima tople vode, kao dobar sparing mesnim iznenađenjima koje smo očekivali od braće mesara-kuhara, na hrpu smo dodali lepezu Volim ljuto proizvoda kako bismo bili sigurni da cike i zabave neće usfaliti. Klice Solina za vitamine i Mak na koncu da zasladi.

Vinska reprezentacija složena je po principu regionalne zastupljenosti, prijateljstva i osobnog ukusa. Znalo se da s vinarima Geržinić i Rossi (Istra), Buhač (Srijem), Marko Sladić (Dalmacija), Tomac (Plešivica) nema greške. Parti nisu iznevjerila njihova vina, a bome, ni oni sami.

Skoro pa bi bilo nepristojno nabrajati što su Čučkovići sve donijeli, potom i skuhali, a mi izjeli. Svatko je sigurno imao svog favorita, a mene su možda najviše oduševile duge kosti pune slasne koštane srži, kratko pečene u pećnici s malo češnjaka i timijana, kao kuriozitet kojeg je u restoranima nemoguće pronaći. Još me više iznenadilo koliko prisutnih gastrošmekera tu deliciju nikad nije probalo. I bila sam sretna radi njihovih zadovoljnih faca. Dobro, ne mogu ne spomenuti porchettu sa zelenim pestom, laks kare u sosu od đumbira i meda s butternut tikvom, ragu od tri vrste mesa, a pale su i kobasice na grill tavi pečene s tamnim pivom ili maraštinom. Za predjelo su bile suhe kobasice pod kutom, da, malo smo pretjerali.

I, iako je društvo bilo šaroliko, a novi ljudi samo su pristizali, Tavan je, kao i domaćica Jelena, izdržao pritisak kuhanja pet različitih jela, otvaranja nebrojenih kartona, let staklenih čaša, urlike hrabrih pod napadom tisuća Scoville-a, vinarska i bratska podbadanja, klavirska nabadanja i grupna uštimavanja, sve to u jedno mirno nedjeljno popodne.

Braća Čučković opravdala su virtualno stečen imidž i čini mi se, stekli mnoge nove zagrebačke fanove. Nema ih mnogo koji svoj posao rade s toliko poštovanja, predanosti i ljubavi. Toliko svestrani, ljubazni i dragi ljudi da ih poželite za rodbinu. I iako su oni možda bili zvijezde večeri, ona se ne bi tako fino uskladila pa potom raspojasala bez Gorana koji Volim Ljuto, Petre Jelenić koja tjera Mak na konac, klicanja obitelji Solina, te naravno, vinogradarskih tekućica Geržinića, Rossija, Sladića, Buhača i Tomca. eNOgAStrObRUtaL još jednom se pokazao kao vrstan sljubitelj ljudi, hrane i vina. Rekli bi Danci – hygge.

Fotografije: Nikola Zelmanović, hvala mu!
I Facebook stranica Mesnice Čučković