Kad boca priča
- 23.11.2017.
Etiketa je, sviđala se nama ta površnost ili ne, ono što prvo vidimo, što prvo i najneposrednije doživljavamo, što ipak, htjeli mi to priznati ili ne, priča određenu priču o napitku o čaši. Dizajneri dobro znaju da zadatak nije nimalo lak: vinska etiketa nevelika je prostorom (nije ni sama boca najširi medij kreativnog izražavanja) i mora na tom skučenom komadiću svijeta ispričati ama baš sve: potpis vinara, sortu, regiju, stilistiku samog vina, osobne preferencije vinara… ama baš sve što će se kasnije osjetiti u čaši. Etiketa je prostor prvog kontakta s vinom, prostor kojim će se zainteresirati podjednako i iskusni vinopija, kao i prosječni korisnik – pa čak i onaj koji tek sramežljivo postavlja temelje vlastitog ukusa i preferencija. S etiketom se počinje: ona daje naznačiti što je to što se krije u boci, čime će nas nutrina iznenaditi.
Iako bi površan pogled na police hrvatskih enoteka dao naslutiti određenu tradicionalnost domaćih vinara, sve je više i više svijetlih primjera da se može – i treba! – drugačije. Možda najrječitiji primjer osebujni je vinar Dimitri Brečević. Njegov je osnovni Piquentum sjajan primjer izvrsne upotrebe dizajna u pristupu vinu: prepoznatljiva etiketa, jasno kodiranje boja, čiste i jasne linije, hrabra tipografija… Dovoljno da privuče pažnju na polici, dovoljno da zainteresira pričom (a priča je tek posebna, ali o tome drugom prilikom). Ali Brečević doista uspijeva zasjati u limited edition izdanjima.
Dosad sam uhvatila dva: Piquentum Brazdu i Piquentum St Vital – obje potpisuje Brečevićev „kućni“ Studio Sonda koji je sjajno pokazao kako spojiti umjetnost i vinski biznis. Brazda je vino s pričom: riječ je o samo 200 boca umotanih u Glas Istre od 21. rujna 2012. godine, na dan početka berbe. Nisam Brazdu nažalost držala u ruci, ali prema fotografijama Brazdu su dizajneri doslovno obukli u novine očišćene od svih dodatnih grafičkih elemenata, odnosno u čisti novinski tekst koji, ovako vizualno, djeluje baš poput izbrazdanog polja. Vino s pričom? Kada se tome pridoda Brečevićeva filozofija proizvodnje vina, to je vino s čitavom zbirkom priča u jednome.
I sama ta etiketa bila bi dovoljna da Brečević završi među probranim i hrabrim hrvatskim vinarima koji se usuđuju i etiketi podariti malo svojeg duha, da 2015. godine isti vinar nije izbacio St Vitus: također limited edition tri godišta (2012., 2013. i 2014.) na kojem su vizualno, pomoću crnih kapljica, prikazane količine oborina tijekom jednog ciklusa u vinogradu. Za doista shvatiti ove kapljice na St Vitusu potrebno je malo više enološkog znanja, ali i površan konzument lako može shvatiti poruku: vino nastaje u vinogradu i vino je ipak proizvod čitavog niza složenih uvjeta koji se moraju poklopiti da bi ono unutra bilo sjajno.
Zanimljivo, ali slično hrabar pristup dolazi s neočekivanog mjesta: iz velike, ambiciozne vinarije. Stina vina prvo su izbacila posve bijele etikete, pretpostavljam noćnu moru sommeliera i konobara u restoranima (kako na prvu razlikovati što je unutra?) koje su imale asocirati na brački kamen s kojeg vina dolaze. Ali, kako to obično biva, stvarni je život dodao neke nove elemente pa se te bijele etikete često (sama kušaonica na Braču prepuna je baš takvih primjera) koriste kao papir za poruke, crteže… općenito za izražavanje osobne kreativnosti. I ovo su vina s pričom, ali vina koja ostavljaju konzumentu da svoju priču ispiše ili iscrta na način koji se njemu najviše sviđa, koji mu je najprirodniji. Ove etikete, kao i „šparne etikete“ bazne linije (koja je, usput budi rečeno, meni čak i draža i zanimljivija) potpisuju Bruketa & Žinić & Grey. Šparne etikete, etikete veličine markice koje se nalaze na crnoj i bijeloj kupaži Bogondon i Godiment još su jedno podizanje šešira prema tradiciji, još jedan hrabar iskorak prema korištenju boce kao medija s kojeg se primarno komunicira s potrošačem.
Još jedan jako hrabar koncept etiketa napravila je Vinarija Mežnarić koja je angažirala agenciju Be Koncept (Emil Klonkay i Bruno Maglić) te ilustratora Vedrana Klemensa. Pomaknuti životinjski likovi koji nas gledaju s boca ove vinarije možda ne govore toliko o onome što je unutra, ali svakako puno govore o vinariji koja ih je izbacila na tržište: a riječ je o vinariji Mežnarić koja se sama, na svojoj internetskoj stranici, predstavlja kao urbana, obiteljska, craft vinarija.
I upravo je ova posljednja odrednica – craft – možda najvidljivija na dizajnu etiketa njihovih vina. Za one koji prate hrvatsku vinsku i pivsku scenu opijeni su životinjski likovi sličniji etiketama craft piva, nego postojećim vinskim etiketama. I to uopće nije kritika – upravo suprotno. Naime, kako se hrvatska craft pivarska scena počela razvijati, tako se počeo razvijati i dizajn tih etiketa. Prema etiketama koje su mala grafička čudesa, poput zadarske Plavuše ili hipsterski elegantne edicije Garden Breweryja, elaboriranim etiketama poput piva Pivnice Medvedgrad koja na svoje boce stavlja skoro pa čitave stripove, Zmajsko djeluje pomalo tradicionalno. I zapravo je teško naći prosječan ili loš dizajn craft piva: kao da svaki novi craft pivar na tržištu, a dojam je da ih je svakim danom sve više i više, dodatno pomiče ljestvicu izbacujući sve otkačenije, šašavije i pomaknutije etikete. I prolaze: police su doslovno prepune, potrošači su očito navikli tražiti craft pive u restoranima i kafićima, podiže se standard kvalitete i samog piva i cjelokupnog dizajna. Štoviše, svjedoci smo suradnji različitih craft pivovara i spajanja stilova.
S druge strane, vinari kao da su oprezniji. Čak i kad iskorače u dizajnerski drugačiju priču, kao što su to učinili spomenuti vinari, ali i ne samo oni, čine to u ograničenim serijama ili nekako „potiho“, poput nekih Iurisovih doista hrabrih etiketa koje nekako prođu ispod radara. A pivari se igraju sve hrabrije i hrabrije, toliko da su promijenili pravila igre industrije i pomalo prisilili industriju da sve više i više dizajnerski oblikuje svoja piva da sliče craftovima. Razloga je mnogo.
Jedan od važnijih sigurno je popularnost piva naspram vina. Pivo je nekako narodsko piće, jednako kao što ima više ljudi koji znaju svirati gitaru, od onih koji znaju svirati klavir. Usporedba je zapravo promašena, jer bi vinska zemlja kao što je Hrvatska i vino trebala tretirati kao gitaru, kao nešto dovoljno uobičajeno i sveprisutno, svima dostupno. Ali, eto, vino je za mnoge od nas, sve donedavno, bilo elitno piće, nešto elitističko i nedostupno, nešto za što je potreban poseban kod razumijevanja da bi se u njemu moglo uživati. Trebao bi poduži tekst objašnjavanja zašto je to pogrešan stav, ali za ovaj tekst nije ni važno: da bi se vinska kultura razvila na isti način kao i pivska, treba je lišiti pretencioznosti, preozbiljnog shvaćanja same sebe, preteškog tereta očekivanja. Treba je, baš kao i pivo, povezati s nečim opuštenim, svakodnevnim, nasmijanim, uz glazbu, dobru zabavu, sjajnu hranu, dobro društvo… nikako ne uz suhoparne recenzije restorana i rječnik koji više priliči diplomatskom koru, od društva koje se opušta uz dobru čašu.
U osnovi, pivari se više igraju i bolje zabavljaju na svojim etiketama. Ali primjeri poput ovih, kao i neki drski i drčni vinari kao što je Bruno Trapan koji je možda i prvi dosljedno izbrendirao svoja vina, sebe i svoju otkačenu, neobičnu priču, pokazuju da se ipak kreće. I što više mladih vinara izlazi na scenu, to se kreće u sve nepredvidljivijim smjerovima. Na primjer, umjesto zlatotiska i vitica tako uobičajenih za naša vina, neki vinari (Voštinić Klasić) koriste geometrijske oblike i vrlo jasno vizualno pozicioniranje svojih vina. Drugi pak, poput BIBICha iznova definiraju što znači klasika i elegancija. Mali vinari poput Iskrenih vina Matković izbacili su prve etikete s porukama – i prvo vino s političkim stavom u Hrvata. Restoran Pod Zidom napravio je kućnu etiketu ispod koje treba zaviriti, a serija kućnih Duck fast bistro etiketa s nogicama zabavna je i vrlo simpatična.
Sve su to zanimljiva rješenja koja daju temelja optimizmu: kao prvo, očito se stvorila kritična masa zainteresiranih potrošača koji traže više od same boce. Kao drugo, vino je konačno krenulo nazad prema „običnim“ ljudima koji ga jednostavno vole piti, bez da točno razaznaju svaku tercijarnu aromu, i kao treće, činjenica da raste broj vinara i broj etiketa jednostavno tjera na kreativnije pozicioniranje. A to znači još sjajnih i kreativnih rješenja o kojima će se razglabati dok se pije. I koja ćete poželjeti imati za „po doma“ – kao što sam ja poželjela Brečevićeva vina kad sam ih vidjela.
