Nimalo običan nedjeljni ručak

Što je potrebno za izvanserijsko, nezaboravno iskustvo?

Prvo, ideja, strast i želja koji te tjeraju da radiš nešto u što samo rijetki mogu vjerovati. Zaista, samo najbliži koji, htjeli-ne htjeli, moraju podržavati svaku tvoju ideju i/ili ludost. To im dođe s onim rodbinskim predznakom.

Drugo, desetak luđaka koji su spremni potegnuti do nigdjezemske usred Papuka da bi na -18, na snijegu, dok im led kapa sa grana iznad glava u juhu i kuhano vino, dijelili sreću uživanja u ručku iznenađenja sa potpunim strancima. Ali braćom po ludosti i želji za avanturom.

“Krivo smo skrenuli. Nismo, pa vidiš da je auto tuda prošao. Zašto je toliko grana po cesti? Pa usred šume smo. Krivo smo skrenuli. Nismo, rekla je usred šume pa kad više ne možeš dalje, skreneš lijevo u brdo. Nazovi. Nema signala. Nimalo? Ni crtica. Krivo smo skrenuli. Nismo, vjeruj mi. Imam dobar feeling.”

I sreća da jesam, od samog početka. Igrala sam se najbržeg prsta čim sam na maxyama instagram profilu vidjela poziv na zimski ručak na skrivenoj lokaciji. Pratim ja iz prikrajka već neko vrijeme tu Slavonku, odaziva se na ime Maja, Maja Božičanin i mislim si, ma kakve dobre stvari radi, ova bi mi trebala biti prijateljica. Samo zato što joj padne na pamet organizirati tradicionalni slavonski doručak seljaka u žetvi, usred polja ili rekonstrukciju turske sapunice za svoj rođendan. Pa to i napravi.

Pa kad je već krenula sa jednim jesenskim ručkom u šumi koje uključuje branje gljiva, kuhanje juhe u bundevi, a što ne bi i ručak na snijegu? Pa to i napravi.

S jedne strane, to je intimna priča o ostvarivanju snova. S druge strane, to je ideja koja može biti primjer kako neke stare, tradicionalne, zaboravljene okuse ili običaje vratiti u život i prezentirati ih kao autohtonu ponudu u bilo kojem kraju Hrvatske. Zašto ne?

A kako je bilo na ručku?

Bijelo, bijelo, hladno, snježno, bijelo. Ništa doduše, što kuhana rakija i čvarci s lukom ne bi popravili. Ili Majino uzbuđenje, nevjerica i oduševljenje što su ljudi zaista došli na prvi Zimski skriveni ručak u šumi, usred Papuka. U šumi, na mjesto bez ikakve infrastrukture ili blagodati 21.st. Čak i bez signala. Oslobađajuće. Inspirativno.

Kuhalo se na vatri, grijalo se uz vatru i na tekuće rakijasto gorivo (vino nam se malo smrzlo), jelo se na snijegu uz potok. S tanjura smo micali led. Bilo je nevjerojatno!

Ne samo da smo izdržali nego smo uživali u nekoliko slijedova Majine šumske kuhinje. Hladetina od šarana, gusta juha od janjetine, kobasice mesnice Ravlić sa kremom od jabuke i hrena pa opet Ravlićeva rolada ispod peke sa povrćem, rikulom i ciklom. Vina vinarije Pinkert (morat ćemo ponoviti da bi mogli zaista uživati u njima, na primjerenoj temperaturi serviranja). I neizostavno slatko za kraj. Majina “naked” torta je bila odlična, ali mame ipak bolje rade kolače- Majina mama je dala pečat na kraju dana sa svojim kolačem.

Ljudi koji se međusobno uopće ne poznaju. Frikovi koji su se morali dobro složiti oko vatre čim su svi odreda potegnuli do nje i zajedno popili prvu rakiju. Majina topla obitelj koja joj je srčano pomagala. Njena energija i ideja koju je odlučila realizirati, a koje su nas okupili tamo. Lajtmotivi jedne nimalo obične nedjelje u veljači 2018.

Meni je drago da sam bila dio ove Majine priče, na samom početku, jer nešto mi govori da će maxyama raditi velike stvari. Moram li spomenuti da jedva čekam proljetni ručak?

Ključne riječi: divlje izlet ručak šuma zima