U obranu kuhanja, pogrešaka i sporosti.
- 21.03.2018.
Započet ću ovaj tekst malim blogom koji piše marketinški guru Seth Godin (i svakako preporučujem da se, ako već niste, pretplatite na njegov newsletter u kojem se svakodnevno kriju ovakve kratke, ali sjajne misli):
Nije vam potrebna znanstvena studija da biste znali da ljudi, kada surfaju na smartphoneovima, ne ulaze u dubinu.
Ne klikamo – jednostavno swipeamo.
Skeniramo, umjesto da čitamo. Čak i osobne mailove…
Na površini smo izloženi čitavom nizu stvari, ali rijetko kopamo u dubinu.
A rezultat toga je ignoriranje finesa. Zanimaju nas naslovi, a ne pojedinosti. To je poplava tračeva i mršavih obećanja, a ne donekle sveobuhvatnije iskustvo desktop weba.
A naravno, sam je web površinsko rješenje za ono što je nekoć bio dan proveden s knjigama i u neprekinutom tijeku posvećenosti jednoj temi.
Nije slučajnost što su blog postovi i tweetovi sve kraći. Rijetko se zadržavamo upoznati dužu verziju.
Fotokeratitis (snježna sljepoća) zbiva se kad je previše ultraljubičaste svjetlosti – kada gorivo za naše oči dolazi presnažno pa ne možemo sve upiti. Nešto se slično događa svakome od nas, čitavoj kulturi, kao rezultat buke koja se bori za našu pažnju.
Moguće je steći prednost tako da razvijete brzinu i usredotočite se još snažnije na površinu. Ali mnogo je bolje i korisnije krenuti drugim putem. Makar na nekoliko sati u danu.
Ako vam je do nečeg stalo, razmislite o tome da zastanete na trenutak i pokušate to shvatiti. A ako vam nije stalo, zašto se uopće zamarati površinom?
Kada sam počela pripremati ovaj tekst, pojavio mi se Seth Godin u inboxu. I zapravo savršeno sažeo ono o čemu sam htjela pisati. On se, dakako, bavi internetom, marketingom, komunikacijom, a ja sam se htjela baviti onim posebnim trenucima kuhanja kod kuće, pripreme večere za prijatelje. Ali princip je isti – i za površnost smo svi krivi.
Ali prvo malo konteksta.
Dugo smo čekali da Hrvatska i naši sugrađani otkriju kulturu izlaženja, odlazaka u restorane, večera van doma. Jer je ta kultura zanimljiva, fora, uzbudljiva. Ta nam kultura omogućava da proširimo vidike, iskusimo nešto novo i drugačije, razvijamo ukus. Omogućava nam da upoznajemo nove i inspirativne ljude, da učinimo nešto dobro za sebe, da se družimo van okvira poznatog, da istražujemo. Sve dobre stvari!
I sa zadovoljstvom smo pratili kako se otvaraju novi lokali, bistroi, street food mjesta, fine dining mjesta. Pozdravili smo nove gurmanske vodiče, nove Michelinove zvjezdice. Navijali smo za sjajne, strastvene chefove i vinare koji svoj posao žive s takvom energijom (i ponekad ludošću) da bi doista svemirska nepravda bila da ne dobiju zasluženo priznanje. U vidu uspjeha, postavljanja na kartu svijeta, izlaska iz lokalnih okvira… ma nebitno je kakvo, samo da i ostatak svijeta počne primjećivati genijalce iz naše ulice.
Ovaj tekst nije kontra toga – dapače, Taste of Croatia timski (a i svatko od nas ponaosob) podržava upravo našu restoransku, bistroovsku, stol-i-bar scenu. Rado pišemo o njoj, rado ističemo dobre primjere i nastavit ćemo tako u budućnosti. Ovo je tekst u obranu sporosti, u obranu igre, pokušaja i pogrešaka, u obranu svih dobrih stvari koje nam hrana i vino donose, a koje ponekad zaboravimo jer bismo se rado naglavce bacili u istraživanje svih novih, najnovijih, famoznih i grandioznih mjesta koja oko nas niču kao one proverbijalne gljive.
Jer, lako je, ponekad i prelako, jednostavno rezervirati stol u nekom od trenutačno in restorana, prepustiti se odabiru chefa ili barmena, i svojih par večernjih sati prepustiti drugome. Za nešto drugo, za večeru kod kuće, za pretvaranje svog doma, kakav god bio, u mjesto drugačijeg i posebnog iskustva, potrebno je ipak nešto više. Hrabrost, mašta, spremnost na pogrešku, odlučnost da se igramo. I vrijeme, onaj resurs koji nikad nemamo u dovoljnim količinama, vrijeme da se potrudimo, vrijeme da organiziramo, vrijeme da uskladimo svoje rokovnike, obaveze, potrebe s tuđim rokovnicima, obavezama, potrebama. Vrijeme – s tim ogromnim rizikom da rezultat možda neće biti dobar. Da gosti možda neće uživati. Da ćemo napraviti neko čudno sparivanje, otvoriti bocu koja je na čep, prepržiti meso, prekuhati rižu, spetljati desert… da ćemo pogriješiti.
U ovo instant vrijeme polugotovih jela, dostava, bistroa, pekara… doista je ponekad teško svjesno usporiti, natjerati ukućane da čekaju ručak ili večeru. Uložiti vrijeme u smišljanje, promišljanje, izvedbu. Potruditi se, drugim riječima. Stvoriti nešto nesavršeno, tanjur koji bi nam na 3-2-1-Kuhaj vratili na doradu, izvaditi butelju koja nije “razumnih 290 kuna”. Stvoriti nešto što nije trenutačno Instagramično, uz obavezni super cool check-in koji će ostaviti dojam da znamo gdje se najbolje jede, pije i uživa.
Ovo je tekst u obranu nesavršenog, sporog, besmislenog. U obranu prijateljstava koja se ipak kuju na večerima kod kuće, kada u neki sitan sat otvaramo neku posebnu butelju, iako nema teoretske šanse da je više doživimo, u obranu smijeha, u obranu nespretno složenih tanjura, u obranu salata koje se na tanjur slažu rukama – jer kako drugačije! – u obranu nespretnosti, u obranu nereda, u obranu pokušaja, pogrešaka i istraživanja.
Neka nama dobrih restorana, podržavamo ih u svemu što čine. Ali neka nama i što više igranja i što više grešaka. U vlastitoj kuhinji.
