Čovjek koji je “otključao” više od 300 vinara

Nisam se stigao ovo ljeto ni odmoriti, jer sam početkom lipnja objavio knjigu o legendarnom afričkom misionaru, fra Vjeki Ćuriću, koga u Ruandi zovu Afrički Oscar Schindler, a četiri mjeseca kasnije evo me ponovo u mojim vinskim pričama. Ovaj put iz Slavonije i Hrvatskog Podunavlja. Potpuno novih 48 priča od kojih su neke nastajale iz dugih i čestih razgovora, poput Ivana Enjingija, dok su neke posljedica kratkog druženja s tim vinarom. Ali, tu nema pravila, nekad je za „prepoznati“ vinara dostatno i ne progovoriti s njim!

Po mom shvaćanju vinara i njihovih priča, nekima od njih su najbolje preporuke i PR upravo njihova vina. I ne treba takve vinare ni tjerati na priču o nekakvoj životnoj filozofiji kad su oni već kompletnog sebe utkali u vino.

Koliko si dosad intervjuirao vinara?

Nisu to nikada klasični intervjui. Dok sam radio kao novinar, intervju je bila forma za koju sam se strašno puno pripremao, jer nisam sebi nikada htio dopustiti da sugovornik o meni stekne dojam nespremnog pa tako dakle i neozbiljnog i površnog novinara. U mojim vinskim pričama trudim se i pokušavam opustiti i motivirati vinara da on sam, uz moju diskretnu i minimalnu intervenciju, ispriča svoju životnu i vinsku priču. Reakcije su pozitivne, zadovoljni su oni koji čitaju te priče, zadovoljni su i vinari, koji se nekad iznenade što su nešto izbacili iz sebe, a najzadovoljniji sam ja, jer su mi dopustili biti ključarom njihovih duša. A „otključao“ sam duše više od 300 vinara iz Hrvatske i susjednih zemalja.

Netko te posebno dojmio?

Svaki vinar je druga priča i apsolutno nema dvoje istih ili približno sličnih. U stvari, nevjerojatno je koliko su neki, za koje sam prethodno mislio da su „tu negdje“ svemirski udaljeni jedno od drugog. Ja sam zaljubljen u Enjingija, kad bih bio vinar bio bih Ivica Matošević, fascinira me samozatajnost Franka Radovana, pedantnost Jasne Antunović, entuzijazam Denisa Bogoevića Marušića, dječačka zaigranost Krune Sontacchija, lucidnost Alena Bibića, energija Brune Trapana, odlučnost Marinka Pavlovića itd.

Kako iz svakoga izvučeš sve te priče koje i njih same iznenade?

Nema tu filozofije. Moj beogradski prijatelj i beskrajno duhoviti autor bloga Vinovnik, Nenad Andrić, voli reći da ja pred vinarom „složim facu“ na koju se oni smiluju i potom progovore o svemu što su mislili da nikada neće nikome reći. Poanta je samo u slušanju. Ja ne dolazim vinaru u kuću ili podrum natjecati se s njim u poznavanju vina. U nekoliko situacija sam doživio da su me na kraju druženja vinari znali upitati hoćemo li se negdje povući kako bih ih intervjuirao, a onda se iznenade kad im kažem da za tim nema potrebe, jer – sve su već rekli. Naravno, trudim se biti korektan i svima ponuditi priču na pregledavanje prije nego je objavim na stranici, kako ne bi ispalo da sam ih iskoristio i navukao na nešto protiv njihove volje.

Je li bilo nezadovoljnika?

Jest, samo jednom. Raspričao mi se o svojoj zbirci umjetnina, počeo se hvaliti vrijednim djelima, a sutra, kad mu je otac pročitao vinsku priču i izribao ga zbog toga, nazvao me i zamolio da sve uklonim iz „sigurnosnih razloga“ – da mu ne provale u kuću roditelja u kojoj su sve te slike.

A zadovoljnih?

Uglavnom su svi zadovoljni. I većinom budu zatečeni kad im kažem da ih to zadovoljstvo ništa ne košta i da sam počašćen što su odvojili dio svog dragocjenog vremena za mene.

Vinske priče Slavonije i Hrvatskog Podunavlja je tvoja treća zbirka vinskih priča…

Sve je krenulo s Vinskim pričama, onom knjižurinom od kilogram i pol, u kojoj sam, 2013. godine, objavio 145 priča. Reakcije su bile sjajne i motivirale me da krenem u detaljno raščlanjivanje svake od četiri hrvatske regije i, u perspektivi, drugih vinskih krajeva diljem svijeta. Prošle godine sam objavio 78 vinskih priča iz Dalmacije, a ovih dana Slavoniju i Hrvatsko Podunavlje.

Što ima novo na vinskom istoku Hrvatske?

Kako je Piotr Hanus iz Poljske počeo sa suprugom Alicjom proizvoditi svoje vino u Iloku, ali frankovku nipošto u rodnu zemlju ne žele izvesti pod tim nazivom. Jer, tvrdi, „frankovka u Poljskoj ima težinu kao Ribar u Hrvatskoj – kupi je i gotov si!“ Zašto supružnici Janečić svoju vinariju u Aljmašu nazivaju „kućicom za ptice“ i pritom uživaju u mislima Bele Hamvasa i Sandora Maraija. Zašto braća Čobanković svoja vina nazivaju „vinima za fešte“? Zašto Domagoj Buhač u vinograd znade otići u ronilačkom odijelu? Kako je Krunoslav Bartolović meliorirao brdo te na kamenu podigao vinograd? Koliko je visok Ivan Knezović, najviši hrvatski vinar, kojega u Iloku poznaju kao – Zmiju? Kako je Mladen Siber odrastao uz golubove listonoše te dudove svilce u spavaćoj sobi? Kako je Marinko Markota uspio ostati romantičar u susjedstvu Kate Lutkemeier, „najmasnije“ slavonske kraljice bećarca? Zašto Attila Szabo ne odustaje od proizvodnje pivarskog ječma i slada? Zašto se glavna enologinja Belja osjeća kao vinska pedijatrica? Zašto Viktor Tepeš kani u pomoć pozvati svoga brata Vlad(imir)a, a svoja vina proglasiti idealnim za Noć vještica? Kako je Branko Mihalj smislio gangu koja se često izvodi u njegovom rodnom Rakitnu? Tko je elektrograševinar koji je doktorirao na teoriji kaosa?

Kad ćeš ponovo u Afriku?

Vrlo skoro, nadam se u siječnju, nakon osječkog vinskog festivala WineOS, na kojemu ću i ove godine voditi desetak radionica s prilično zanimljivim temama. Poslije toga idem sa suprugom i dvoje klinaca od dvije i četiri godine u selo naše Kivumu u središtu Ruande vidjeti što se napravilo u godinu dana. Jer, puno smo skupili sredstava ovo ljeto, počeli su se graditi đački domovi pored srednje škole koju smo prošle godine dovršili i u koju ide oko 700 učenika. A kupljen je i školski autobus za te učenike koji će sada, konačno, imati mogućnost prvi put u životu otići u 50 km udaljeni glavni grad Kigali i time se pohvaliti svojim prijateljima. Ma, Afrika je zakon, svima bih preporučio da zaborave sve što su „naučili“ o tom kontinentu, zapute se tamo, otvore oči i srce i – sretni se vrate svojim kućama nakon tog povratka iskonu.

Ključne riječi: vinari vino vinske priče željko garmaz