Turizam ždere vlastitu djecu

Zamislimo sljedeći scenarij, kao neku bizarnu reality igru. Netko me kidnapirao, omamio (recimo puštanjem kompletnog skladateljskog opusa Ive Josipovića), stavio mi povez na oči, strpao me u kombi kao za migrante ali u drugom smjeru i izbacio u centru nepoznatog gradića X (podaci poznati redakciji). A ja nemam pojma gdje sam, moram otkriti i pokušavam se orijentirati…

Skidam povez. Beton i nepregledan niz nakrcanih štandova s najgorom kineskom robom, od igračaka i plamenaca na napuhavanje do kožne galanterije, nogometnih dresova i „tradicionalnog“ hrvatskog nakita. U pozadini lunapark, trešti Despacito, blješti rasvjeta, čuju se cika i vriska. Ulična hrana: pekare, kukuruz, kokice, fritule od prekjučer, palačinke i novi hit – spiralni krumpir. Fluorescentni kokteli vrebaju sa svih strana. Rijeke ljudi bauljaju rivom kao friško probuđeni zombiji. Već me malo hvata anksioznost pa tražim zaklon u jednom od brojnih ugostiteljskih objekata, nazovimo ih restoranima. Svi izgledaju isto pa upadam nasumično. I dalje mi nije jasno gdje sam. U restoranu puštaju Halida, a na velikim ekranima vrti se nogomet. Svuda su šarene slike jela iz ponude, žubori fontanica, a jelovnik se čita kao slikovnica. A ponuda nema što nema. Morski pas na žaru, lignje, odrezak tune, file sabljarke, ćevapčići, đuveč, pljeskavice, biftek, pizza, rižoto, bolonjez, hobotnica, bečki, hamburger, dagnje, ražnjići, palačinke… SVE! Oko mene spokojno mljackaju i uživaju narodi i narodnosti Europske unije i prijateljskih zemalja, u obiteljskim formacijama. Ispijaju se velike krigle Žuje ili Karlovačkog, tu i tamo sjevne kakva butelja graševine ili stolno crno. Svi sretni, jedino što i dalje nemam pojma gdje sam, ne mogu se uhvatiti ni za kakav konkretan detalj koji bi svjedočio o identitetu ovog mjesta. Osim pokojeg nacionalističkog grafita ili Torcidina murala.

Idem u sljedeći restoran. Sve isto, osim što sviraju tamburaši a dekorativna tema su ribarske mreže te preparirane ribe. Idem u treći. Sve isto, ali ovi barem još oplakuju Olivera pa na repeat vrte CD najvećih hitova. Fali mi zraka, izlazim na rivu. Odlučujem pitati dobronamjernog prolaznika na ulici… Oprostite, koje je ovo mjesto, gdje smo? „Je mi líto, nemluvím chorvatštinou.“ „Przepraszam, nie mówię po chorwacku.“ „Es tut mir leid, ich spreche kein Kroatisch.“ „Mi dispiace, non parlo croato.“ Nakon još nekoliko propalih pokušaja zaustavljam našijenca i saznajem ime tajanstvene natrpane lokacije bez svojstava. Pa ja sam u X, poznatom srednjodalmatinskom mjestu koje ljeti uspješno živi od masovnog turizma, ae!

Vratimo se u stvarnost, u kojoj sam doista provela dio ljetovanja u ranije opisanom mjestu, ali dobrovoljno, nitko me nije tamo izbacio iz otmičarske vreće. Dan-dva bilo je dovoljno da unatoč moru i suncu poželim pobjeći glavom bez obzira. No, znala sam, provozam li se desetke kilometara sjeverno ili južno, nemam kuda pobjeći, sve je isto, naići ću na klonove. Veći gradovi nude prividno veći te sofisticiraniji izbor, više onoga što trpamo u apstraktnu kategoriju „sadržaj“, ali ubijaju volju za životom nesnosnom gužvom kao u dvanaestici s Remize ponedjeljkom u pola devet ujutro te vidljivim strizanjem turističkih ovaca na svakom koraku, klasični hit and run.

Otoci, opet kako koji, ali i oni mirniji, bez šušura i megainfrastrukture, imaju pak svoje boljke – lokalni tajkunčići i komunalni kaos, privatizacija obale, ziđanje preko mjere, strizanje nautičkih ovaca i svođenje svih gostiju na isto, smiješni pokušaji elitizma usred nedostatka ikakvih uvjeta za to. Jesam li dežurno njurgalo ili razmaženi snob ako mislim da je dobar dio obale devastiran jeftinim konfekcijskim turizmom, iako nam on puni proračun? To se posebno fino ogleda u gastronomiji. Pa što, reći ćete? Gosti i dalje dolaze, njima paše. Nema tu ni publike za nešto drukčije, ako mama i tata žele jeftin ručak za do 50 kn, a djeca žele pizzu, to im moraš i ponuditi! Ne isplati se raditi pravu pašticadu i gregadu, tko će to jesti? Osim šačice bonkulovića i bogatih jahtaša.

Jedna stvar držala me na životu tijekom vremena provedenog u grotlu mjesta X. Spas je pronađen u draguljčiću od konobe skrivene u kutku, kamo me privukao miris gradela. Nude se samo srdele i dagnje, a sa strane pome iz vrta s lukom. I to je to. Čak i vino valja. A maslinovo ulje za stolom nije zapravo užeglo suncokretovo ulje. Sjediš vani na drvenim klupama i gledaš kako se jelo priprema. Cijene poštene. Ima nekih 8-9 stolova i stalno je puno.

Kod mene turizam ide kroz želudac. Da, obrok je kratkotrajna stvar, traje koliko i probavni ciklus, no ostaje pozitivno iskustvo, sjećanje na doživljaj. (Dakako, i sličica na Instagramu pomaže.) Spomenuta konobica očito je iznimka koja potvrđuje pravilo. U normalnim okolnostima, takva bi mjesta trebala prevladavati duž obale, a ne biti anomalija, rijetka egzotika. To je prva linija obrane protiv neodrživosti i invazije loših menzi zamaskiranih u tradicionalne restorane i konobe s natpisima „domestic food“. To su naši jurišnici i čuvari identiteta, a ne otmjeni precijenjeni restorani koji pjenicu od šanpjera s lijevim obrazom jastoga naplaćuju kao suho zlato, ili pomodarski bistroi koji na tanjur iskrcaju dekonstrukciju blitve, sushi, pola srdele, strugotinu tartufa i poširano prepeličje jaje pa misle da su genijalno kreativni.

Ispada da je zapravo ludo maštovito i hrabro pofrigati jutros ulovljene ribice ili skuhati pošten pašta fažol. Kada ste bačeni među morske pse hrvatskog srednjedalmatinskog turizma, kriteriji se svode na golo preživljavanje. Ostaci turizma s ljudskim licem upravo su u tim malim iskrenim lokalima koji ne muljaju, ne izmišljaju toplu vodu, ne dodvoravaju se, nego se vraćaju osnovama, vlastitom nasljeđu, i to s mjerom. Shvatimo to i simbolički izvan samog tanjura.

*kako bismo vam olakšali čitanje ovog mučnog teksta, opremili smo ga suvislim fotografijama onoga što od hrvatske gastronomije ipak vrijedi. Plastičnih jelovnika s groznim slikama jela dovoljno ste se nagledali i sami…

Ključne riječi: avantura horor Hrvatska turizam