Zaljubljeni u Korčulanske pjatance

*tekst se odnosi na izdanje Pjatanaca iz 2019.

Daleko je Korčula, nije jednostavno (a ni jeftino) do tog otoka dospjeti. Vjerojatno mi je zato i trebalo 8 godina da se nakon prve posjete vratim na ovaj otok. Sa zadovoljstvom sam mogla ustanoviti da su mnoge stvari ostale iste, ali na onaj dobar, pouzdan, obiteljski način. Ostale su iste u smislu da još uvijek postoje, nisu plesale jedno ljeto, nego su rasle i odrastale i tako smo dobili malo otočko slavlje lokalnih divota koji se zove Korčulanske pjatance.

Iako festival postoji tek kratko, čim sam čula za njega, bilo mi je jasno da se radi o nečem posebnom, jer posebna je energija uvijek kada se ljudi uspiju udružiti u zajednički projekt. U maloj sredini, u Dalmaciji, eeeej, tu mora da su neke lude podzemne vode. A znajuć’ samo neka od imena koja su se vrtila po festivalu, bilo je jasno da su uspjeli okupiti još takvih, guloznih zanesenjaka i da grade priču koja se godinama poslagivala u ono što danas nazivamo „brendiranje destinacije“.

Manifestacija Korčulanske pjatance ustvari je brendiranje otoka kao gurmanske destinacije. Nije to korčulansko brendiranje marketinška fraza, nego pričanje priče koje postoji već dugo i lijepo se ukorijenila. Ne treba biti veliki vinski poznavatelj da biste bez problema mogli nabrojati barem 5 korčulanskih vinara ili znati za vina poput pošipa ili grka, zaštitnih proizvoda ovog crnog otoka bijelih vina.

Što su Korčulanske pjatance?

Pjatance nisu festival u klasičnom smislu te riječi. Nema štandova, lokalnog benda i mirisa pržene hrane koji se viju rivom. Pjatance su festival u smislu slavlja. U smislu okupljanja i druženja. Odvijaju se na relativno malom prostoru koji obuhvaća grad Korčulu i sela Žrnovo, Pupnat, Lumbardu na lokacijama samih restorana, barova, vinarija i, od ove godine, praktikuma Srednje škole Petar Šegedin iz Korčule.

A proljeće na otoku najveći je adut ovog festivala. Proljeće na otoku meni se trenutno čini kao najbolja stvar na svijetu i sve sam odlučnija u namjeri da ću našu obalu izbjegavati „u sezoni“. Prava sezona proljeće su i jesen, kada otok posebno miriše, kada otočki život djeluje normalno, opušteno, bez onog sezonskog ludila, kaosa i jeftinog prodavanja zadnjeg pedlja obale za brzu zaradu. Urbani duh Korčule, u kojoj živi oko 5000 ljudi i koji njeguju nešto stotina godina, osjeti se i danas, bez obzira na otočku izoliranost, udaljenost od kopna i specifične otočne boljke. Čovjeku se u nekom trenutku pričini da bi tu bilo lijepo i živjeti… Pogotovo kada upoznate ekipu koja čini, organizira i živi Korčulanske pjatance. Više od hrane, delicija i gulozarija kojima smo se častili tijekom festivala, u sjećanje pristižu lica, imena…Biba, Mirjana, Dora, Vinka, Diana, Ivana, Marko, Dražen, braća Maha… neki dragi ljudi koji žive sa svojim otokom i za njega, i čine ga živim.

Tko je sve bio?

Program je bio osmišljen po principu „svega pomalo“, taman da imate što raditi 5 dana koliko je trajao, i svaki posjetitelj bi u njemu mogao naći nešto zanimljiva, već prema preferencijama. Radionice, degustacijske večere, druženje oko marende, predavanje ili jednostavno uživanje u tematskim menijima vrtile su se oko spajanja koncepta lokalnog (namirnice, tradicije, priče, načina života) sa vrlo modernim tendencijama u gastronomiji (i ugostiteljstvu). Ekipa koja je program osmišljala očito zna posao, jer je svaki od segmenta programa bio osmišljen pomno i organizacijski izveden bez greške. Nakon što su otokom proteklih godina protutnjala velika imena poput Petre Jelenić ili Davida Skoke, ove su godine zvijezde bili chefovi Dino Galvagno i Hrvoje Zirojević, uz sjajnog „lokalca“ Marka Gajskog. Od svakog od njih moglo se dobiti puno, na pjatu ili u glavi, ovisno gdje vam bolje udara. Na neposredan, ali vrlo profesionalan način, svatko od njih dao je svoj obol onome što je cilj samog festivala, pokazati da Korčula može i zna, i da su spremni učiti dalje. Sve nam je milo oko srca bilo gledati korčulanske ugostitelje i šaroliku ekipu koja se na neki način bavi gastronomijom (pa i učenike ugostiteljske škole!) kako upijaju znanja na radionicama, zajednički pripremaju zalogaje otvorenja i zajedničkom večerom zatvaraju festival kuhajuć’ u „tuđim“ restoranima. Sigurna sam da ima i „izostavljenih“, onih kojima koncept iz nekog razloga nije „legao“ ili se nisu osjetili ponukanima uključiti, no, zajedništvo ipak velikog broja lokalnih kuhara, ugostitelja i vinara nama izvana učinio se kao divan primjer suradnje i zajedničkog dugoročnog promišljanja lokalne budućnosti.

Da sumiramo…

Marendali smo u nebrojenom broju sljedova u Radioni, fine dineali Markove kreacije u Lešić Dmitriju, s poštovanjem oglodali Galvagnog kozlića oplemenjog lokalnim biljem, brstili Bibine praline s verbenom u konobi Maha, čudili se Zirojevićevim ludorijama kada doslovno slaže „more na pjat“, učili praviti kiseli kruh od dubrovačkih Malih Truba, pohali mozak s Galvagnom i motarom, mućkali koktele s lokalnim divljim biljem, i naravno, ne propustili odlazak u Konobu Mate, našeg vječnog otočkog favorita. A kad samo pomislimo, do koga sve nismo dospjeli (pa ni jednog vinara nismo stigli ubaciti!), jasno je da je razloga više nego dovoljno za stalni povratak Korčuli. Vjerujemo da nas neće iznevjeriti, nego da će nas svaki put ispočetka dočekati s novim komadićem tradicije i otoka kojeg su upakirali dostojno svakog modernog bonkulovića. Vidimo se i dogodine na Pjatancama, što i vama toplo savjetujemo.

Više o samim radionicama čitajte ovdje: http://tasteofcroatia.org/iz-vrta/divlje/sto-smo-ucili-na-pjatanackim-radionicama/

Ključne riječi: festival Korčula otok pjatance