Sedam kotlića na otoku sreće
- 19.10.2018.
Većina naših turističkih perjanica jedva dočeka kraj sezone, brojenje novčića, ključ u bravu i noge u zrak do iduće. No kraj sezone ujedno je prilika za veliku feštu, pogotovo ako pada na Svjetski dan turizma. Znaju to na Rabu pa imaju zgodan, već tradicionalan običaj zvan Kanata. Mlada i ambiciozna ekipa iz Turističke zajednice grada Raba od zatvaranja turističke sezone napravila je simpatičnu i nimalo neukusnu pučku feštu da se još jednom podruže i zabave i domaćini i gosti. Nešto što u ovakvom Zagrebu nije moguće. No na otoku na kojem sunce još piči, vreva jenjava, a turista je ostalo taman da svima bude komotno, to je lijepa i dobrodošla gesta.
Prime time termin Kanate rezerviran je za javno natjecanje u kuhanju brudeta na glavnom gradskom trgu, a natjecatelji su članovi lokalnih udruga, vješti kuharski amateri. Od ove godine pomažu im im pripadnici gastro medija, a to je bio poziv koji nisam mogla odbiti. Jest da je moje iskustvo s brudetom prilično tanko, ali zato sam imala iskusnog partnera, barba Jozu, višestrukog pobjednika. Samo natjecanje prilično je ozbiljna i odlično organizirana stvar. Parovi se javno izvlače, uvjeti su strogo regulirani, a cijelo vrijeme nas obilazi i provjerava žiri sastavljen od prekaljenih lokalnih kuharskih profesionalaca. Ipak, sve je prvenstveno guštanje i zabava. Sjeckamo, ubacujemo, miješamo, selfiramo se, ćaskamo s publikom, pomno kušamo i utvrđujemo, družimo se, kombiniramo. Svaki par ima svoje trikove i metode, a zajednički su nam samo kotlić, vatrica, isti set riba i zadano vrijeme. Jozo preferira domaće sastojke, od prošeka, octa, šalše do vlastitog povrća i lučica. A tajni sastojak je šakica školjaka! No unatoč tome, Jozi i meni ovaj put pobjeda je izmakla je za riblju kost. Nema veze, svi se osjećamo kao pobjednici, atmosfera je vrlo prijateljska, publika i kuhari miješaju se, kreće svirka i proslava do ne predugo u noć.
Kad smo već kod kuhanja i Raba, palo je i jedno manje terensko istraživanje. Zanimljivo, s kim god da smo pričali, čulo se: “Na Rabu se jako dobro jede. Nigdje hrana neće biti loša, nama je hrana jako važna.” Dobro, to su govorili akteri rapske ugostiteljsko-turističke scene, a znamo da svaki Cigo svog konja hvali, no uvjerili smo se da nisu daleko od istine. Osim već uobičajenih i dobro poznatih jela iz jelovnika mediteranske, odnosno kvarnersko-dalmatinske kuhinje, Rab ima i neke svoje posebnosti. Prva je svakako rabska torta*, jedan od naših stvarno najstarijih pučkih deserata, s receptom koji potječe iz 12. stoljeća. Iako je već poznat brend i najslađi otočni suvenir, slastica je prije tri godine zasluženo dobila i svoj mali hram – Kuću rabske torte. To je i dućan s tortama svih oblika i veličina od svih lokalnih proizvođača, a i mali izložbeni prostor gdje posjetioci mogu čuti priču o torti i vidjeti kako nastaje. Za stare okorjele fanove poput mene, sveto mjesto.
Jedno od jela koja sam na Rabu kušala prvi put zove se štufad. Pripremili su nam ga u otmjenom hotelu/restoranu Villa Barbat i oduševili nas. Znači, janjeće meso dugo se kuha s medom od kadulje i mješavinom začinima koja uključuje klinčiće, muškatni oraščić i pinjole. Bez luka! Servira se s dinstanim zeljem. Slatka, meka i aromatična janjetina koja je zapravo glavno jelo – divan koncept. Tu svoje prste vjerojatno ima povijest, odnosno dani provedeni pod Mletačkom Republikom. Ljubitelji janjetine, štufad morate staviti na bucket list! Drugi lokalni specijalitet bio je suhi štokalj na fritaju. To je ustvari sušena hobotnica s jajima. Sušenje je nekoć bio čest i uobičajen način konzerviranja morskih plodova, a kako je danas potreba za tim gotovo nestala, sušene hobotnice i riba sve su rjeđa i arhaična pojava. Inače, u restoranu sami rade sladoled u staromodnom aparatu, i ponosni su na sladoled s okusom rabske torte koji serviraju, pogađate – s rabskom tortom. Rab ima i svoju inačicu pašticade, koja ne uključuje suho voće, i malo je kiselkastija od one južnjačke. Ne zaostaje puno, a najbolja je kad se jede uz pogled s visine na grad i more kao u izletištu Kamenjak.
S rapskom prirodom u potpunosti su se stopili u obitelji Kaštelan te nastavili dugu tradiciju u svojem eko centru Natura Rab, prvom lokalnom ekološki orijentiranom i certificiranom proizvođaču. Upravo ovakve male manufakture i njihova filozofija daju zamah razvoju otoka, uz dobro postavljene i kvalitetne ugostitljeske usluge. Gospodin Dušan i njegovo malo no poznato i nagrađivano gospodarstvo proizvode te izvoze divote kao što su prirodna kozmetika, med, maslinovo ulje, čajevi, pekmezi, rakije. Uza sve nabrojene ponuđače otočnih okusa, karika koja nedostaje je vino. Kad već skoro svi okolni otoci imaju nekakvu vinsku proizvodnju, nema razloga da Rab zaostaje. I to se polako mijenja, nekoliko vinara krenulo je u avanturu, no taj dio rapske ponude ostavljamo za sljedeći put. Za ovaj put, zaključak je da koliko god mislili da dobro poznajete jadranski repertoar jela i pića, uvijek se nađe neki lokalni specijalitet, kuriozitet, običaj koji vas ugodno iznenadi – Rab je sjajan primjer. I ne treba im povjerenstvo za brendiranje da zbroje dva i dva. Službeni turistički moto otoka je “Rab the Happy Island“, a put do sreće vodi i kroz želudac.
*Nije pravopisna pogreška, nego tradicijski način pisanja, koji se zadržao u imenu.