Na Vrancu po divljoj zelenoj dolini

Ljeto u Makedoniji.  Temperatura preko 44. Nitko se pretjerano oko toga ne uzrujava. Ima dovoljno hlada, ima dovoljno vina, a i ljeto je, sve je laganini. Čak i devet sati vožnje od Zagreba do juga naše Bivše.
Demir Kapija smjestila se blizu granice sa Grčkom. Kad mislite na Makedoniju i pjevušite “Tamo gdje zlatno sunce…”, sigurno mislite i na fini makedonski vranac iz zelene Tikveške doline. U srcu Balkana, u dolini Vardara, ova zemlja osvaja okusima. Zamislite samo kakvog su okusa voće i povrće ili plodovi vinove loze koji su se grijali na suncu 280 dana u godini. Zato nikako ne propustite posjetiti neku od njihovih tržnica. Boje, mirisi, okusi i veselje ovdje se ne prodaju nego dijele šakom i kapom.

A vino…

Popova kula, vinarija u kojoj ćete divno i jeftino spavati usred vinograda nakon što probate sve što imaju u ponudi. Osim nekoliko etiketa vranca, jedina na svijetu proizvodi i vino od autohtone sorte stanušina, gotovo izumrle i zaboravljene, a kojoj tepaju Makedonsko devojče. Ovo grožđe, a ni vino, ne možete nigdje drugdje probati.

U Demir Kapiji, bivši jugoslovenski kralj Aleksandar Karađorđević osnovao je kraljevsku vinariju još 1928.g., to je najstarija vinarija na Balkanu. Prema priči, pozvao je francuske enologe da provjere kvalitetu zemlje. Oni su to radili tako što su u zemlju zakapali janjeće glave i pratili vrijeme raspadanja pa zaključili da je zemlja do Vardara prikladna za sadnju žita, a s one Tikveške strane Vardara, prema Demir Kapiji, za vinovu lozu. Nisu pogriješili nimalo. Ovdje možete kušati i vino tirkizne boje. Novi “sopstvenik”, kako kažu Makedonci (vlasnik), na području vinarije koja danas proizvodi 7 milijuna litara vina godišnje, a još uvijek koriste 100 godina stare hrastove bačve iz Slavonije, gradi hotel i restorane koji će privući nove turiste u kraj. Ne previše njih, nadam se. Makedonija treba ostati ovakva, napola divlja.

Motali smo se tako po Tikveškoj dolini, pržili na suncu, dodatno grijali vinom, djeca su bosonoga i polugola trčala naokolo, ali što djeci više i treba ljeti…Divno zvuči, zar ne? Možda ne njima, ali kad smo već u Makedoniji treba ju obići.

Nedopustivo bi bilo ili barem velika šteta, biti u Makedoniji a ne posjetiti pravi biser- Ohrid. Najpoznatiji proizvod ili suvenir sa Ohrida su biseri iz jezera- oni koji nastaju od ribljih ljuskica. I to pastrve koja obitava u jezeru milijunima godina, a koja je zaista dobra.

Makedonija je jedna od najmanjih europskih zemalja u kojoj živi jedna od najstarijih nacija. Ona koja radi dobro vino, još uvijek nedovoljno poznato, najbolje ajvare, pinđure i lutenice. Skopsko pivo i šopsku salatu. Kad već spominjemo hranu, čofte, čomlek, turli tava…sve to treba probati.

A Ohrid…prekrasan, nenametljiv, samozatajan, topao, pomalo divlji, izvlači neke nostalgične osjećaje na djetinjstvo nas odraslih u 70-ima i 80-ima. I jeftin. Makedonija je jeftina zemlja za naše pojmove.

Ovdje ćete naime, ulaznicu za muzej platiti 100 makedonskih dinara (12kn), za djecu 30 dinara. Ručak sa pićem za 5 osoba 150 kn, a ako se baš razbacate ili jedete poznate ohridske pastrve, taj će vas luksuz koštati oko 400kn. Plac…12 kn za 3 kg bresaka, 5 kn za kg paprika ili paradajza (koje ovdje zovu patlidžan). Očito lokaciju, pogled, priču nisu još naučili uračunavati u cijenu ali, tako bi i trebalo biti, zar ne? Na sve što kupite, probate, pogledate ide još i popust i poklon. I širok osmijeh.

Turizam na Ohridskom jezeru cvjeta. Apartmani, hoteli, kompleksi, kampovi, restorani, barovi… podsjeća na naš turizam iz 80-ih. Kada su svi restorani bivše Juge imali iste vrčeve i čaše za vodu i vino, kada su ljudi konobare gledali sa strahopoštovanjem, a oni se vječno žalili na sezonu, goste, gazde ne skidajući bijelu platnenu krpu s lijeve ruke. Kada smo vozili Zastave, Fićeke i Tristaće, na kioscima su plakati bili Lepe Brene (u Ohridu još uvijek), kad smo pili gusti sa šlagom i jeli banana-split. Sada je zanimljivo proživljavati isto, ali iz perspektive odraslog. I prilično je zabavno. Kao povratak vremeplovom u prošlost.

Ništa od svega nije spektakularno, nikad viđeno. Odsjedali ste sigurno u boljim hotelima i doručkovali nešto daleko bolje. Ali sve je poznato, sve je iz nekog prošlog vremena, kad se u hotelima za doručak posluživao pohani kruh i Eurokrem, kad su na paprike sobe danima mirisale,  a od luka koji se rezao plakali i susjedi. Kada su se patlidžani-paradajzi jeli kao jabuke i pljeskavice okretale bez rukavica, a hrana jela vrela (nije se fotografirala dok se ne ohladi). Kad smo kao djeca bježali od stola još uvijek žvačući zadnji zalogaj i vraćali tek kad su svi već bili toliko veseli da nije bilo bitno koliko je sati. Sve je poznato i neukroćeno.

Razmišljate li o nekom obiteljskom putovanju neopterećenom turističkim zamkama, pravilima i do’s and don’ts, neopterećenom budžetom, spakirajte se, utrpajte u auto i krenite put Makedonije. Nećete požaliti.

I da, tamo je sunce zaista zlatne boje.

Preporuke:

Hotel i vinarija Popova kula, Demir Kapija

http://popovakula.com.mk

http://www.ohrid.com.mk/handicrafts/handicrafts.asp?ID=386

Hotel Sv. Naum, Ohrid

http://www.hotel-stnaum.com.mk

Restoran kaj Kanevche Ohrid

http://restaurantkajkanevce.wixsite.com/kajkanevche

Atelje Talevi, Ohrid

http://ohridskibiser.com.mk/en/

Nacionalna radionica izrade papira Lupčo Panevski

https://www.facebook.com/handmadepaper.ohrid/

Atelje i galerija Marta Pejoska

http://www.martapejoska.com

Ključne riječi: divlje makedonija ohrid podrum putovanja stanušina vino vranec