24 sata u Konavlima

Dok se vozimo jadranskom magistralom iznad Dubrovnika, razmišljam kako sam, na žalost, zbog prirode posla svake godine prisiljen ići na godišnji u kolovozu, u preskupoj špici sezone. U tome prevrućem mjesecu, kada su gužve na cestama nesnosne, a ulice i trgovi jadranskih mjesta prevoreni u košnice pune turista sa selfie stickovima, ili još gore – dronovima, kada posvuda zrakom plutaju mirisi ćevapa ili pregorene ribe s roštilja obilato prelivene triještinom (kosani peršin i češnjak u najčešće užeglom maslinovom ulju), ono za čime žudim prije svega je mir. Žudim i za novim pejzažima koje mogu sanjati kada dođe tmurna zima, za novim okusima i mirisima, za slučajnim razgovorima sa slučajnim putnicima… Sve to služi resetiranju mozga od pogubne rutine svakodnevice.

Ostavljamo užase Disneyland Groda iza nas. Prolazimo kroz Obod iznad Cavtata čija je glavna znamenitost „mlin“, stoljetna kamena zgrada koja nikada nije postala mlin jer je sagrađena na krivom mjestu. Na pragu smo Konavala i odlazimo do dragoga prijatelja Petra Crvika, mladog i talentiranog vinara koji pomalo preuzima vinariju od oca Andre. Njegovu sam malvasiju dubrovačku Tesoro prvi puta probao prije više od pet godina na vinskom sajmu u Esplanadi. Tom sjajnom vinu mogu zahvaliti što sam se zainteresirao za posjetu Konavlima.

Konavle su maleno zadebljanje na karti Hrvatske prije nego što Jadran preuzme Crna Gora. Odvajkada su trbuh Dubrovačke republike, a odatle i dalje dolaze namirnice za najbolje dubrovačke restorane i luksuzne jahte. Konavle su plodno polje bogato vodom koja dolazi podzemnnim tokovima iz hercegovačkoga zaleđa, sa sjeverne strane omeđeno impozantnim planinama, a s morske liticama koje se obrušavaju u Jadran. Zahvaljujući tim liticama, plaža ima na kapaljku i nisu lako dostupne, što je u današnje vrijeme blagoslov jer taj je “nedostatak” razlog što “sunce-i-more turisti” ne odsjedaju ovdje.

Petar Crvik odveo nas je u arhivu koja se nalazi u nekadašnjoj cisterni

Sjedimo na terasi kod familije Crvik. Stigli smo tik pred zalazak sunca, čuju se tek zrikavci. Uživamo u svježini, jer na konavoskoj je visoravni  5 stupnjeva hladnije nego na morskoj razini. Njihovi vinogradi malvasije dubrovačke uglavnom se nalaze na crvenoj zemlji, tako poznatoj i dragoj nama Istrijanima, jer i glavnina istarske malvazije dolazi s crvenice. Ipak, malvasija i malvazija različite su sorte, premda su bliski srodnici. Ampelografija kaže da je to ista sorta kao Malvasia delle Lipari, Malvasia della Sardegna, Greco di Gerace ili Malvasia de Sitges. Moderna konavoska malvasija je suho vino, iako se na ostatku Mediterana ova sorta tradicionalno koristi za desertna vina od prosušenih bobica (passito). Zadnjih desetak godina upravo je suha varijanta spasila Malvasiu de Sitges od izumiranja, te je ušla u krug najomiljenijih bijelih vina u Kataloniji.

Crviku je Tesoro ‘cavallo di battaglia’, vino koje ga je proslavilo. To je opojni eliksir juga prepun sunca, mediteranskih trava i zrelog voća, bijelo vino iznimne elegancije i neobično snažnoga tijela koje može parirati ozbiljnim crnjacima. Teško je doći do Tesora jer skoro sav završi na stolovima dubrovačkih restorana. Još da krene raditi i passito, jer malvasija je za takav tip vina kao stvorena…

Iz ovog podruma izlazi i Negromant, moćan merlot koji je, srećom, više u tercijarnim, začinskim aromama, poput gorkoga kakaa i katrana, a manje u džemu od kupine. Potpuno drugačiji od istarskih merlota koji su nepogrešivo jagodasti i užitni, ovaj konavoski je žešća zvjerka koja prži usta snažnim okusima. Ljubitelje elegantnih bordoških kupaža oduševit će Vilin ples, koji osim cabernet sauvignona i merlota, sadrži i plavac mali. Neobično, jer iako je plavac sinonim za topla, tradicionalna, divlja vina, u ovoj kupaži ima ulogu začina koji pomalo dosadnu, već viđenu bordošku kombinaciju pretvara u funky vino. Vilin ples će se dopasti i vinskim klasičarima i mlađoj generaciji koja voli konkretne okuse u ustima bez puno filozofiranja. Za kraj, ne mogu zaboraviti Blasius, maceriranu dubrovačku malvasiju. Orange/amber/skin contact vino koje je Crvik prvi put složio prije dvije godine, ali već je na razini starih iskusnjara iz Goriških Brda. Respekt.

Nakon poduže degustacije, vozimo se uskim cesticamadesetak minuta do sela Gruda i imamo dojam kao da smo u centralnoj Istri, u Le Marche ili Umbriji jer, kao i u tim regijama, posvuda vidimo putokaze za agroturizme, seoska domaćinstva, seoske kuće za odmor, vinarije…

Jednostavna i rustikalna unutrašnjost skriva obiteljske memorabilije i bogatu povijest ove kuće.

Evo nas ispred, kako kaže naš konavoski vodič Petar, zbilja čarobnog mjesta gdje je spiza domaća i tradicionalna, ali na visokoj razini. To je konoba Koraćeva kuća koju sa velikim žarom vodi familija Mihatović. Sjedamo za stol na šljunkom posutoj terasi, friška je arija, čak je i prohladno. Čempresi koji izbijanju iz mraka daju osjećaj kao da smo na nekom toskanskom imanju, dok mediteransko začinsko bilje koje raste u vrtu svugdje oko 300 godina stare kamene kuće ipak govori da smo južnije, možda u Apuliji?

Konobu i konačište Koraćeva kuća sa velikim žarom vodi familija Mihatović

Za predjela nude izvrsne bruskete i razne domaće pašte, sve pripremljeno s povrćem iz njihovoga vrta ili s okolnih polja. Ovdje bi i vegetarijanci uživali punim nepcima. Mi se ipak bacamo na meso koje se priprema na velikom vanjskom ognjištu gdje dobiva plemeniti dimljeni šmek. Iako su teleće i janjeće meso ispod peke njihov specijalitet, odlučujemo se za ramstek koji ubrzo dolazi uistinu krvav kako smo i zatražili, te za janjeće kotlete. Oba mesa su bila toliko mekana da nam nož nije bio potreban, a o kvaliteti i slasnosti mesa i još i danas s divljenjem pričamo. Ni prilog nije običan – slanutak pravi društvo blitvi i krumpiru. Za desert nezaobilazna rožata, potom jednostavan pandišpanj s dodirom lavande te izdašan čokoladni kolač u rangu najboljih francuskih moelleuxa.

Gumno u Koraćevoj kući

Kompleks kamenih kuća koje čine Koraćevu kuću ima nostalgičnu atmosferu konačišta za putnike na drevnom drumu koji odvajkada povezuje Dubrovnik i Boku Kotorsku. I doista, ovo nije samo konoba, već se ovdje u svetom miru može i prespavati. Na raspolaganju je šest komfornih soba, svaka s lijepom kupaonicom. Interijer je jednostavan, pomalo rustikalan, ali prozračan i vrlo ukusno složen – ovdje nećete naći banalnu ikeovštinu.

Ujutro se budimo, pijemo kavu s pogledom na Vrh Kišnik. Po savjetu domaćina, moramo iskustiti kupanje u konavoskom moru, pa vozimo do sela Popovići gdje parkiramo. Jer, litice autima ne daju dalje. Krećemo pješice kozjom stazom usječenom u stijenu i nakon desetak minuta strmoglavog spuštanja i popratnoga uživanja u mediteranskoj romantici, stižemo na šljunčanu plažu Pasjaču čija je pozicija uistinu fascinanta.

A kad, onako znojavi, jedva dočekate da zaronite u azurno plavo more i malo otplivate od obale da vam pogled dohvati svu tu ljepotu, Pasjača postaje i zastrašujuća – vrtoglave litice opasno se nadvijaju nad vama i imate osjećaj da će svaki čas pasti na bezbrižne kupače. Budite pametniji od nas pa ponesite puno vode i dobru kremu za sunčanje!

Šljunčana plaža Pasjača jedna je od najfascinantnijih na Jadranu

Popodne provodimo na obalnoj cesti koja povezuje Popoviće sa Prevlakom. Raspadanje nekadašnjih vojnih objekata pruža lijepu kulisu ulazu u Boku Kotorsku.

Pogled s Prevlake na ulaz u Boku Kotorsku

U predvečerje vraćamo se do Močića, u neposrednoj blizini dubrovačkog aerodroma, gdje posjećujemo Seosko domaćinstvo Brautović. Tu smo opet zahvaljujući našem Petru koji zna da u Istri nudimo tečajeve tradionalne istarske kuhinje. Naime, mladi par Mato i Julijana Antić Brautović nude tečajeve konavoske kuhinje pa, reče Petar, zašto da se svi skupa ne podružimo, razmijenimo i usput nešto pojedemo i popijemo? Prije nekoliko godina ovo je seosko domaćinstvo dobilo nagradu za najbolji agroturizam u zemlji ali, molimo vas, nemojte im banuti na vrata – nisu uvijek otvoreni, već samo u određene dane ili po najavi za veće grupe.

Biti gostoljubiv u ovim je krajevima još uvijek odlika svake časne kuće, a gosta se dočekuje tradicionalnim slasticama, presvetom četvorstvu: arancinima od gorke naranče ili mandarina, ušećerenim bademima (bruštulani mjenduli), kotonjatom te mojim osobnim favoritom, jer i sam proizvodim varenik – mantalom! Mantala se radi od varenika i krupno mljevene pšenice tek nešto finije granulacije od bulgura.

Iz njihovog vrta dolazi baš svo povrće koje familija Brautović treba za agroturizam

Suhi naresci na konavoski način

Domaćinstvo vodi gospodin Toni, a sastoji se od nekoliko kuća s velikom okućnicom i vrtom u kojem uzgajaju svo povrće i voće koje im treba bilo za agroturizam, bilo za tečajeve kuhanja. Njihova susjeda uzgaja preko dvadesetak aromatičnih trava koje kupuju bjelosvjetski chefovi na luksuznim jahtama, a ni stabla stabla avokada ovdje nisu neobična pojava. Naime, avokado je u Konavlima udomaćen još prije 40tak godina. Mato je strastveni ribar amater pa je riba uvijek na jelovniku njihovih tečajeva kuhanja.

Toni je glava seoskog domaćinstva Brautović, ovdje u društvu Petra Crvika

Pašta s morskim ježincima

Za usputnu manjadu naši su nas domaćini počastili još jednim rijetkim jelom, rezancima s točom od morskih ježinaca. A za kraj, dobili smo potvrdu od gospođe Nike da je naš recept za šporke makarule blizak izvornome, što može posvjedočiti sljedeći video. Uživajte u milozvučnom konavoskom naglasku i posjetite ovaj bajkovit kraj. Jer, tek 24h bila su dovoljna da se uvjerimo da ovaj plodan mediteranski raj, uz Istru i Baranju, svoju viziju turizma vidi u agroturizmima i vinarijama. I to rade više nego sjajno!

Ključne riječi: agroturizam arancini Dubrovnik konavle malvasija mantala varenik