Sva čuda Boškinca

S radom je neki dan počela konoba Boškinac, jedan od “sektora” hotela i restorana Boškinac, baza na kojoj je sve izgrađeno, što znači da je sezona na Pagu u punom jeku. “Tripice, makaruni, janjetina na gradele, odležani steakovi na gradele, odresci velilkih riba na žaru, T bone crne slavonske svinje, jadranske ligne na gradele, tatarski od buše, rižot od jadranskih škampi…” kako sami nabrajaju i vabe, dovoljno da svakom bonkuloviću krenu sline za zube. No, to nije pravi razlog zašto pišemo ovaj tekst, i zašto je ime Boškinac nadaleko poznato, sinonim za vrhunsku kvalitetu, doživljaj i autentičnost. Pišemo ga jer nam se, nakon nedavnog posjeta, čini da je restoran Boškinac dosegao nove razine kvalitete i kreativnosti, vjerojatno zahvaljujući perfect matchu koji se dogodio između vlasnika, Borisa Šuljića i chefa Matije Bregeša koji je od ove godine glavni chef u Boškinčevoj kuhinji.

Kuhanje u Boškincu pratimo već godinama, možda ne sasvim redovito i pomno kao, recimo, njihova vinska izdanja, ali svake godine je netko iz našeg tima zavirio u makar dio onoga što se u kuhinjama Borisa Šuljića smišljalo. Posebno nas fascinira strast s kojom Boris radi sve što je moguće, a često i nemoguće da na tanjure prenese esenciju, dušu otoka. Od sadnje i uzgoja vlastitog vrta i vinograda, preko potrage za najboljim (otočkim, lokalnim, regionalnim) namirnicama koje sam ne može proizvesti, do posvećenosti sakupljanju divljeg jestivog bilja koje posebno oplemenjuje taj izričaj paškog terroira. Ove godine kao da je sve sjelo na svoje mjesto. Priče, okusi, a posebno vizualna komponenta prezentacije savršeno su kliknuli na novoj razini.

Da, znamo, neki od vas preokrenut će očima na sam spomen degustacijskih menija. Pa i mi smo sami napravili klasičnu grešku i uletili u Boškinac sa: “Mi bismo samo nešto na brzinu pojeli!” Konobar nam je ljubazno pokušao objasniti da to ne bude baš tako išlo, ali smilili su nam se bit će radi bebe koja naravno, sekunde nije mirovala. Zašto greška? Jer ono što je uslijedilo ne dolazi se pojesti na brzaka, prigristi, ubacit nešto u kljun. Nego u miru uroniti u prirodu, u tišinu, u eleganciju i kreaciju koja izvire iz energije Boškinca. Kao i njemu slična mjesta (spomenimo da je Boškinac član JRE grupacije), ovdje se ne dolazi jesti zato što ste gladni (iako gladni otići nećete) nego radi doživljaja. U ovom slučaju, autentičnog doživljaja otoka Paga, i najboljeg što sezone ovog kontrastnog otoka mogu ponuditi. Šteta je jedino da ćete na istom tom otoku teško naći baznu, običnu dobru konobu kojoj možete sasvim vjerovati, pa je Boškinac usamljen poput svjetionika na rtu. Sa Boškincem se dogodio nekakav neobični preskok faze, zahvaljujući vjerojatno čitavom nizu okolnosti, od kojih je najbitnija karizma Borisa Šuljića, intelektualca, vizionara i čovjeka kojeg iznimno cijenimo.

Dakle, ne budite budale poput nas, jer degustacijski jelovnik zaista zaslužuje da ga prođete cijelog (u manjoj ili većoj varijanti) i divite se razini kreacije ispred vas na tanjuru. Dovitljivost, duhovitost i estetika na tanjuru nisu svrha samima sebi, nego čine onaj “wow” moment. Bez ulaženja u detalje (jer, kao što rekosmo, nismo probali cijeli menu), ovih par jela zaslužuje da ih se napiše i opiše, iako će vam slike puno bolje dočarati divotu kreacije.

Prvi pozdrav iz kuhinje veliko je iznenađenje… zar ćemo jesti kamenčiće? A kad ono: Lunjske varijacije uz pravu živu maslinu u pitaru: praline od masline sa vermutom, gel od čaja lista lunjske masline, prah od masline, hrustavac od masline i spužve od zelene i crne masline sa gelom i pjenom od maslinovog ulja.

Fritto misto ili miješana plata prženih ribica i morskih plodova zaigrana je, šarena i vesela dekonstrukcija jela, poslagana na kremi krumpir salate s malim lignjicama, malim sipicama, giricama i kozicama.

Deserti, prekrasni i začudni, posveta tradiciji, sezoni i Mediteranu. Chutney od naranče, fina krema od paške skute, crumble od cvijeta cimeta, sorbet od naranče i dehidrirani kumquat.

I onaj posvećen mirišljavoj paškoj kadulji: krema od kadulje, mousse od fermentiranog limuna, pjena i puslica od limete i kreker od paškog baškotina.

I da, jasno je da je Boškinac turboekskluzivna priča, i nije nešto čemu se čovjek može vraćati onoliko često koliko bi htio. No, bez obzira ne eleganciju i profinjenost kojom cijeli kompleks hotela, restorana i vrta odiše, ono što ćete svakako osjetiti je toplina, otvorenost i fleksibilnost svih zaposlenih. Bez obzira stigli u bijesnom Porscheu ili skromnoj Pandi, u intimnom društvu ili s ponešto sitne dječice, za koje postoji i posebno igralište. Da ne pričam da se ponude vina iz podruma Boškinac ili koktela u ovom tekstu nismo ni dotakli. Ovo mjesto na ponos je čitavom otoku i obali, i može poslužiti kao uzor i smjer u kojem bi se ono najbolje od hrvatskog turizma trebalo razvijati.

Ključne riječi:

Lada Radin

A veterinarian and scientist on the inside, researcher and traveller by nature. Occasionally writes, gardens, takes photos and dances on the tables (which she hasn't done in a while). In constant search for new tastes and scents.
Pretplati se na newsletter