U carstvu crnog pinota, Modri – Les Noirs

Crni pinot je u svijetu vinarstva i vinoljubaca kao neki neuhvatljivi jednorog. Svi ga žele, nitko nije siguran kako točno izgleda, ali znaju da je izvan ovog svijeta. Neka od najpoznatijih (i najskupljih) vina u svijetu su crni pinoti, predmet obožavanja i strasti koji nastaje iz jednog zahtjevnog, skoro pa razmaženog grožđa.

Ja nisam jedna od tih. Priznajem, nisam nikada pila najpoznatije francuske pinote, ali neki vrlo dobri primjerci nisu kod mene probudili neutaživu strast i ljubav. Cijenim, ali ne obožavam (neka kamenovanje počne). “Pravi” i pravovjerni starosvjetski crni pinot nježnijeg je tijela i boje, s prevladavajućim crvenim voćem (višnjicama), naparfemiran i eteričan. Tako ga nekako ja vidim. Kako je, prilikom obilaska njegova podruma rekao Matjaž Lemut, spiritus movens manifestacije slavlja crnih pinota, i vladar kuće pinota (Tilia – House of pinots): “Oni koji vole masna crna vina, masne pinote, nisu ustvari ljubitelji pinota. I obrnuto”. Živa istina.

No, manifestacija Modri – Les Noirs bila je sjajna prilika za učenje, upoznavanje i proučavanje svih pojavnosti crnog pinota, kojih naravno, ustvari ima mnogo, što su uzorci koje smo imali priliku kušati i pokazali.

„Iako većina vinara tvrdi da je Pinot Noir zahtjevan, problematičan, čak i ćudljiv, za mene  je to prekrasno  izazovno. Svi mi težimo biti kreativni, to nas pokreće, i svi bismo se željeli iskušati u nečemu što je provokativno. Za mene, to je Pinot Noir.”

govori Matjaž Lemut kada priča o pinotu kao svojoj inspiraciji. Toliko ga pokreće da je cijelu vinariju preimenovao u “kuću pinota”, kao posvetu jednoj od najizazovnijh, pa samim time i najuzbudljivih sorti. Manifestacijom Modri (kako ga zovu u Sloveniji) – Les Noirs (igra riječima, crni, pa pogrdno i crnac, stranac) Matjaž je htio na jednom mjestu okupiti proizvođače crnih pinota iz jugoistočnog djela Europe (iako smo imali i Poljake!) kako bi na jednom mjestu pokazali sva lica koja pokazuje u “našim krajevima”, a vinari do u sitne noćne sate mogli lamentirati na temu ove  izazovne sorte. Razgovarati o njegovim potencijalima, licima, izričaju i onom nečem što ga čini posebnim, bez obzira na to smatraju li da je to vinar, vinograd, podneblje, klon, otac, tradicija ili igra u podrumu.

Nakon prve večeri i brzopotezne plejade 16 pinota od Poljske pa sve do Srbije, imali smo o čemu razmišljati. Našlo se tu primjeraka koji više odgovaraju tradicionalnom poimanju sorte, ali i mesnatnih, napucanih mišićavih primjeraka. Koji je onda pravi izričaj i čemu teže pinotoljupci? Koji je točan odgovor?

Točnog odgovora, naravno, nema. Crni pinot definitivno je vino elegancije (reći ćete, kao i svako dobro posloženo vino). No, ovaj baš kao da je plave krvi. Raskalašeni plemić, koji je ponekad funky, čudnovat i nepredvidljiv (kao Heaps Good Wine Company kojeg radi novozelanđanin u Sloveniji ili Prinčić Mihal Noir), ponekad je napucani vladar pred kojim svi strepe i istovremeno ga obožavaju (Kristančić, Goriška Brda; Kovačević, Srbija), samodopadni fićfirić s kojim se ipak želiš družiti (Etyeki Kuria, Mađarska ili Sontacchi, Kutjevo, Hrvatska). No, kada je vino sjajno, svi će se oko toga složiti. Pa je, eto, ispalo da su mnogima na manifestaciji u sjećanju ostala dva ista vina. Korakov Pinot Cimbuščak (Plešivica) i Pasji rep Pinot noir (Vipavska dolina), oba iz 2017. I jedno i drugo vino u mojim su bilješkama opisani kao masna, elegantna vina u kojima je izbalansirana voćnost s alkoholima, čvrstim tijelom,  ozbiljnošću, punoćom i sočnošću. Mekana, ali nikako anemična ili pretjerano delikatna, baš naprotiv, punokrvni karakteri. Tu je još zasjao i Tilia Estate, Black label, kojeg krase nešto herbalnije, žešće note, grublji tanini i žešći karakter kojemu će trebati vremena da se smiri i zaobli (probali smo i neka ranija godišta, ovomu treba vremena da dođe u najbolje godine). Svim navedenim vinima još nekoliko godina dobro će činiti, da ih istešu do kraja.

Jesu li Pinoti najbolja vina na svijetu? Naći ćete među njima divota, svakako. Da li je Vipavska dolina mjesto na kojima biste mogli započeti svoju aferu s njima? Definitivno dobro mjesto za početak. Ako vam je Vipavska dolina predaleko, možete krenuti i s Plešivicom. Korak vinarija je pokazala da se s lakoćom nosi s ozbiljnom vinskom konkurencijom u najzahtjevnijoj kategoriji (dobro, to i nije toliko šokantno). Nakon manifestacije Modri – Les Noirs mogu reći da bolje razumijem sortu i sve što može ponuditi, iako biste se mogli iznenaditi koliko su pojedini primjerci različiti. Jednostavno pronađite stil i vinara koji vam pašu, i učlanite se u vjernu sljedbu. U svoju obranu, reći ću da je možda i glavni motiv za posjet festivala crnih pinota bila jedna zgoda od prije skoro 10 godina kada smo Enogastrobrutal i ja upali nepozvani susjedima na tulum (jedan od boljih na kojima sam ikada bila) nakon što smo ispili bocu Tilie. Kada sam ga neki dan upitala sjeća li se što smo uopće tada pili ispalio je kao iz topa: Tilia Pinot Noir 2008. Sjećanje na to vino duboko mi se urezalo u pamćenje (ne i ime, očito), a večer je ispala jedna od onih za prepričavanje. Na Modri – Les Noirs ponovila sam gradivo i ustanovila zašto mi se to vino tada davno toliko svidjelo. Za svakoga tko je intrigiran ovom sortom, romantnični Kendov dvorac u Spodnjoj Idriji neka bude na karti događanja za sljedeću godinu u ovo doba (ima i sjajna partizanska bolnica iz 2. svj. rata u kanjonu iza ćoška). Dok Matjaž Lemut ne smisli neku novu ludoriju, imate imena, pa, krenite…što čekate?