Kod Ane i Valtera

By: GastroLada
Article_15369988_1879695645634016_5894880759577408872_o

Kako je blistavo zimsko sunce Goriških brda naglo nestalo s obzora i ostavilo nas u hladnom sumraku, vožnja vijugavim cestama slovenskih i talijanskih kanjona počela je nalikovati avanturi. Još uvijek se čudim mobitelu koji je ulogu Garmina odigrao nepogrešivo jer sam mogućnosti offline rute u google maps otkrila doslovno 15 minuta prije nego sam ostala bez ikakvog WI-FI-ja, na putu u nepoznato, u Kobarid. Naravno, samo mi geografski nepoznatog, jer Kobarid je u mojoj glavi već 10 godina mitsko mjesto na kojem se događaju magične stvari, u kuhinji Ane Roš i podrumu Valtera Kramara. Toliko je, naime, prošlo otkad sam prvi put pročitala članak o Hiši Franko u jednom od prvih brojeva Ića&pića (Damir Fabijanić odvajkada ima nos, a ne samo oko za dobre priče).

Tada sam Hišu Franko, ne znam zašto, zamišljala kao drvenu kolibu pastoralnog, skoro hobitskog tipa u kojoj se odvijaju kulinarski opiti „u sudelovanju s naravo“. Nisam tada puno znala o neobičnim kulinarskim tehnikama, a i Ana Roš je tek otkrivala svoj kuharski talent. U to je vrijeme Ferran Adria taman zaokupljao svijet svojim egzotičnim molekularnim eksperimentima, a Rene Redzepi još nije bio izišao iz nordijske šume u žižu svjetske kulinarske scene. Ana i Valter zvučali su tad kao par koji zna lijepo uskladiti vinsku ponudu regije s lokalnim sirevima i namirnicama.

Ana Roš. Photo: Facebook Hiša Franko

FFWD 10 godina u budućnost. Ana Roš slovenska je zvijezda Netflixovog megapopularnog dokumentarnog serijala „Chef's table“, ravnopravna najvećim imenima svjetske kulinarske scene, a ja konačno stižem u Kobarid, zajedno s rijekama fanova iz cijeloga svijeta. Nisam baš sretna da stižem tako kasno, bojim se da je čarolija nestala...

Yee of little faith!

Dolina rijeke Soče u toj zaleđenoj zimskoj noći djeluje kao divlja šuma i bespuće, uz dojam potpune odvojenosti od ostatka svijeta. Možda bi točnije bilo reći, uronjenosti. U planinski masiv, rijeku, tišinu. Mrak, mraz. Hiša Franko proviruje u daljini kao svjetlo na kraju tunela; toplo utočište s kaminom.

Ani Roš dolazimo u goste osjećajući se kao prijatelji. U mojoj glavi poznamo se već 10 godina, imamo brojne zajedničke prijatelje, a Ana je opće mjesto, skoro pa javno dobro! Tek na kraju večeri saznajemo da je Ana uopće nije u kuhinji, već na drugom kraju svijeta. Pa naravno, žena je medijska zvijezda, faca, ime, logično je da svak želi komadić nje. A ja očekujem da ona kuha za mene! I kuhala je. Niti u jednom momentu večera koja se na kraju razvukla na nekih 12 slijedova nije se osjećalo Anino odsustvo. Izvedba je tehnički bila besprijekorna, a srdačnost osoblja i domaćinska neposrednost prožeta apsolutnom profesionalnošću. Kad sada prizivam tu toplu atmosferu u sjećanje, vidim crvene zidove, kamin, slike i skulpture po prostoru restorana/kuće, ali mi se u sjećanje usjeklo osoblje koje u isto vrijeme uspijeva biti toplo, srdačno, skromno, ali i uigrano, sveznajuće i sveprisutno. Nema grešaka, nema iskakanja, ali ni sterilnosti visoke kuhinje. Svak od njih daje svoj „personal touch“.

Valter Kramar, Photo: Facebook Hiša Franko

HRANA
Ne znam je li moguće ovakvu hranu doživljavati isključivo osjetilno, a da o njoj ne razmišljaš, pričaš, de/rekonstruiraš okuse, tehnike, namirnice, namjeru, doskočicu... Samo emotivno? Svakako. Ali samo jedalački, konzumno, kroz prizmu HRANE, ne. Mislim da ne.

VINO
Ono kad misliš da znaš nešto o slovenskim prirodnim, maceriranim, biodinamičkim i na svaki način drugačijim vinima. Onda pogledaš selekciju koju je u svom podrumu stvorio Valter Kramar i više ne znaš ništa. Odabrana vina, naravno, savršeno prate slijedove, ali konobari su više nego raspoloženi (a i potkovani) za razgovor, raspravu i neke nove smjerove tijekom večere. Pa donose sve nova i nova vina kako bi odgovorila na postavljena pitanja ili iznesena mišljenja. Skoro kao kad ste doma kod nekog tko puno zna o vinima, i ne libi se dokazati ono o čemu priča primjercima iz vlastitog podruma. Na kraju si probao cijeli niz vina, kako bi našao vlastiti perfect match ili samo zato jer je razgovor otišao u određenom smjeru, a potpuno si bistar kao na početku večeri.

Kada razmišljam o posjeti Hiši Franko s godinu dana odmaka, ostaje sjećanje na toplu večer u zaleđenoj zimskoj noći, skoro kao da nas je oko kamina okupila dobra bakica i pričala priče do duboko u noć. I točno tako i bi, samo je priče pričala kuhinja, iz knjige bajki Ane Roš. Hrana i vino koje smo jeli/kušali/uživali pričali su priču o Tolminskom kraju, seljacima, o tradiciji, o prirodi, o šumi, rijeci, divljini, moru, seoskom dvorištu, o djetinjstvu. Bajke su to kakve mi odrasli rado slušamo oko stola, s čašom u ruci. Mogu se pričati na razne načine, stoputa ispočetka, nikada dosaditi. Takve su priče Ane Roš i Valtera Kramara, jer nam osim začudnih, emotivnih, neobičnih i duhovitih jela donose još jednu bitnu priču, a to je ona o nemogućoj misiji održivog života na selu. Svemu onome što je postojalo stotinama godinama, i na čemu su izgrađena sela i gradovi u kojima danas živimo na ovim prostorima. Tradicija proizvodnje, uzgoja hrane, suživota, preživljavanja, snalaženja i iskorištavanja svih dostupnih resursa. Veliki je uspjeh Hiše Franko u svijetu visoke gastronomije, ali još je veći njihov uspjeh u vlastitom kraju - svaki onaj seljak, uzgajivač i sakupljač koji radi njih i s njima može nastaviti tradiciju svog kraja.

Lada Radin
fotografije: Lada Radin, Facebook Hiša Franko 

Comment